Jedna od brojnih sličnih, a opet posebnih priča o ulasku u svijet ovisnosti jest priča 45-godišnjega Đorđa Miljuša. Poput mnogih mladih ljudi živio je »normalan« život, redovito pohađao školu, bio odličan učenik i odrastao u obiteljskom okružju koje se nije znatno razlikovalo od prosjeka. Dakle, obitelj koja ima uspone i padove, vrline i mane. O tome pripovijeda: »Odrastao sam u normalnoj obitelji uz otca, majku i mlađega brata. Rodio sam se i živio u Zagrebu, u naselju Prečkom. Bilo je to normalno djetinjstvo u kojem sam se puno družio s vršnjacima – igrao s ekipom iz kvarta nogomet, pikule, razmjenjivao sličice, igrao se praćkom i slične vesele igre. Bio sam odličan učenik, ustvari sasvim normalno dijete. Dok su roditelji radili, ja sam pazio na mlađega brata. Na taj način pomagao sam majci koja je bila jako odgovorna i brižna, a otac je bio drugačiji. Često je nakon posla kasnio doma, dolazio pripit, a ponekad pijan. Sada kada gledam na to razdoblje, mogu reći da je imao problema s alkoholom. Svađe otca i majke nisu bile česte, ali ih je bilo i to mi je smetalo, za razliku od brata kojemu to nije smetalo. Uz igru i školu nekako sam te probleme potisnuo u drugi plan. Na kraju osnovne, kad sam imao 14 godina, otac je prestao piti i problemi su prestali. Bio sam bezbrižan, ali više nisam imao neku važniju ulogu u obitelji, mogao sam se opustiti. I dalje sam u srednjoj školi bio odličan učenik«, opisuje Đorđe Miljuš svoje djetinjstvo. Nastavlja: »Tada, u srednjoj školi, u društvu ekipe u kvartu povremeno sam pušio travu iz znatiželje, a kad smo išli vikendom u grad, uz travu smo znali i piti alkohol u većim količinama. Roditelji me nisu puno kontrolirali jer je sa mnom sve bilo u redu, no naravno to je bio samo privid. Škola mi nije bila problem, volio sam je i paralelno s njom bio napušen svaki dan. To je bilo pod normalno, svi su u mom društvu bili takvi. Na kraju srednje škole izbio je rat, droge je bilo posvuda, slušali smo R’N’R muziku, osnovali bend s ekipom iz kvarta, imali probe, svirali, imali koncerte, bili smo ‘dobra ekipa’ i svi smo se drogirali. Prijatelj iz zgrade, stariji nekoliko godina, jednom nas je prilikom ‘počastio’ heroinom i tad je trava pala u drugi plan. Bila je to ratna 1992. godina.«
Govoreći o prvim početcima uzimanja heroina, Miljuš navodi da je već s prvim konzumiranjem heroina postao potpuno ovisan o njemu. Heroin mu je dao lažan osjećaj zadovoljstva i uz njega je na svijet počeo gledati drugačije. Dakle, put u ovisnost o heroinu nije trajala dugo, ona je nastala s prvom konzumacijom i bila je snažna. O tome svjedoči: »Heroin mi je postao svakodnevnica. On mi je budio osjećaj koji nisam poznavao, ali mi je odgovarao. Nakon godinu-dvije bio sam dobrano navučen na heroin. No bio sam mlad i jak i nisam se bojao krize. Moja glavna misao i nit vodilja bila je ‘lako ćemo!’. Nisam se brinuo o budućnosti, heroin mi je bio sve. Odgovaralo mi je društvo gdje je droga normalna i prirodna stvar. O posljedicama nisam razmišljao. Išao sam na fakultet koji, naravno, nisam završio, imao ozbiljnu vezu, radio preko student-servisa, imao novca da si sve to priuštim«, navodi Miljuš.
Prolazile su godine u kojima nije želio priznati da ga droga uništava. Gotovo sedam godina prikrivao je svoje stanje dok nije »otkriven«. Prisjeća se tih godina pokušaja odvikavanja i kruga apstinencije i ponovnoga recidiva koji je stalno vodio u laž, bijeg od sebe i bliskih osoba, i suočavanja s istinom. »Godine 1999. otkrili su me roditelji i djevojka pa su me prisilili da odem u Vinogradsku bolnicu k profesoru Sakomanu. Tamo sam dobio terapiju heptanona i ‘kao’ riješio se problema, ali tek je počeo«, navodi Miljuš. Naime, terapija heptanonima (metadonom) primjenjuje se kako bi se ublažili simptomi apstinencijske krize nakon prestanka opioida kao što je heroin i slično. Metadon je sintetski opioid koji je snažno sredstvo protiv bolova i koji se u medicini primjenjuje u svrhu suzbijanja jake boli. U procesu odvikavanja od ovisnosti to sredstvo primjenjuje se s ciljem stabilizacije pacijenta i smanjenja apstinencijskoga sindroma te pomoći ovisniku dok ne postane spreman za život bez droge. Međutim, ovisnici često metadon (heptanon) rabe kako bi ga preprodavali i nabavili drogu i brojna su iskustva koja potvrđuju da metadonska terapija nije postigla cilj za koji je namijenjena. O tome svjedoči i Miljuš: »’Hepovi’ (tablete heptanona) su mi služili kad nisam imao ‘dopa’ (heroina), no i dalje sam bio na heroinu. Lagao sam djevojci i roditeljima da se ne drogiram. Laganje i muljanje bilo je svakodnevno. Nakon dužega razdoblja laganje je postalo zamorno. Bezbroj sam puta pokušao prestati, ali nakon 10-ak dana opet bih se vraćao heroinu. ‘Hepove’ sam prodavao, radio dobro plaćen posao, preselio sam se u Rijeku s curom, ‘kao’ živio normalan život, a u biti lagao cijelo vrijeme. Nakon 10 godina zbog heroina prekidam s djevojkom, vraćam se u Zagreb. Nakon nekoga vremena, 2006. godine odlazim u komunu ‘Remar’ u Španjolsku. Tamo provodim 10 mjeseci, vraćam se u Zagreb, nalazim posao, ali se opet vraćam na heroin. Umjesto ‘hepova’ ovaj put uzimam novi ‘čarobni’ lijek Subotex, koji me dodatno uništava. Usprkos tomu sam se oženio, dobio sina 2012. godine, prestao sam uzimati heroin i bio na Subotexu, ali sam se počeo osjećati loše, prazno, depresivno, grozno…« navodi Miljuš.
U tom razdoblju Miljuš se rastao i, kako navodi, »baš zbog djeteta i zbog sebe«, otišao u komunu na odvikavanje. O tome pripovijeda: »Otišao sam u zajednicu ‘Susret’ 2015. godine jer sam se tamo mogao relativno bezbolno skinuti. Nije mi se dalo skidati ‘na suho’ (potpuno prestati uzimati opijate), ponovno osjećati bol, tako da mi je ‘Susret’ dobro legao. Prije komune po stoti sam put shvatio da više ne mogu tako, da sam umoran od svega. Shvatio sam da ipak nije normalno cijeli život biti ovisnik. U meni je bila samo jedna jedina želja da budem ostatak života normalan. Nedostajao mi je taj osjećaj da budem normalan, nesavršen, običan – da budem ono što stvarno jesam. Nedostajao mi je mir. Duševni mir. Želio sam i još uvijek želim odgovore tražiti u sebi, prihvatiti sebe takvoga kakav jesam, biti ono što jesam, a to je najteže«, ističe Miljuš.
Odluka o odlasku u komunu »Susret« pokazala se ispravnom jer je cijeli proces odvikavanja išao brzo i bez kriza. »Boravak u komuni bio mi je lagan. Svi su kukali kako im je teško, meni je bilo baš suprotno – pravo olakšanje! Bilo mi je olakšanje jer više nisam morao biti ovisnik. Osjećao sam se kao na nekom godišnjem odmoru, kao na remontu broda koji je već napola potonuo i sada je našao ‘luku’ u kojoj krpa svoje rupe, radi nekakvu prenamjenu za daljnju, mirniju životnu plovidbu. Komuna je idealno mjesto gdje se može zaliječiti i tko je pametan, može nešto naučiti iz tuđih iskustava i priča. Može se izliječiti. Pronaći smisao! Nakon tri mjeseca u komuni sam se ‘skinuo’. Očekivao sam veliku (fizičku) krizu, ali bila je jako slaba, ništa posebno. Ranije krize i ranija ‘skidanja’ bila su puno gora. U biti sve je stvar psihe i odluke. Kad sam to riješio sa sobom, krenuo sam dalje u nove izazove«, svjedoči Miljuš.
U zajednici »Susret« Miljuš je postao iznimno aktivan, osoba od povjerenja, zadužen za brojne aktivnosti u zajednici. »Postao sam odgovorni od ‘dispenze’, nakon tri mjeseca odgovorni od posla, pa od kuće, pa odgovorni od voznoga parka. Bio sam okupiran od 0 do 24 sata. Ništa mi nije bilo teško, a puno mi je pomagalo. Postao sam odgovoran, brinuo sam se o sebi i drugima! Veselilo me to pomaganje drugima. Grupni razgovori s korisnicima i terapeutima posebno su mi pomogli, davali su mi podršku, ali kritizirali su me ako sam nešto krivo radio. Volio sam takve rasprave, te razmjene mišljena i iskren pristup. Biti iskren prema drugima, ali i prema samomu sebi jedna je od vještina koje ovisnik izgubi, a potrebna je u stvarnom i normalnom životu«, ističe Miljuš.
Danas radi u Savjetovalištu zajednice »Susret« u Zagrebu, završio je program i spreman je početi novi život. O svojim planovima navodi: »Imam male obične planove, ništa ekstraveliko. Želim biti normalan otac svomu sinu koji ima šest godina i s kojim gradim iskren odnos. Napokon sam slobodan – prvi put u životu! To je najveća nagrada meni koji sam bio rob svoje ovisnosti više od 25 godina. I zbog toga bih poručio svima koji su ovisni o bilo čemu: ‘Nemojte biti robovi svojih ovisnosti. Prihvatite sebe i budite normalni. Ne možete promijeniti svijet, možete jedino promijeniti sebe!’ Cilj mi je pomagati drugima. Volim svoj posao, želim pomagati ovisnicima da pronađu svoj put jer je i meni netko jednom pomogao«, ističe Đorđe Miljuš.
