»Danicu jutrom rano kad, pozdravlja svaki čovjek rad, / već milo čuje se zvonjenje, Marije Djeve Pozdravljenje / i zlatnu zoru hvale svi: Oj, zdravo bud’, Marijo, ti!« – drevni je stih kojim je vjerni, marijanski, hrvatski puk pozdravljao svoju nebesku gospodaricu jutrom, u podne i uvečer, ostavljajući posao, skidajući kape, mnogi i klečeći. U današnje doba, kada se, pogotovo u većim gradovima, sve češće znaju čuti prigovori da crkvena zvonjava ometa jutarnji san građana, dragocjena postaju svjedočanstva ljudi koji su crkvenim zvonima posvetili život. Među onima koji su Majku Božju pozdravljali zvoneći dugogodišnji je zvonar Ivan Radošić, čiji je život vezan uz kapelu sv. Blaža u Tisovcu u župi Staro Petrovo Selo. Punih 40 godina vjerno je obavljao svoju službu: po kiši i snijegu, suncu, nevremenu, poledici…
Seljani ga zovu »did Ivo«. Prisjećajući se početka zvonarske službe, rekao je: »Susjed je nekada zvonio, a ja bih ga povremeno zamijenio. Kad je on ‘ponemogao’, ja sam nastavio. Ne znam kad je već prošlo 40 godina. Volio sam to. Uskoro ću napuniti 86 godina pa mi je župnik zahvalio na dugogodišnjoj službi. Tisovčani su mi kupili poklone: šokački šešir, šokačku reklju i štap, koji mi sve češće treba.«
Zvonar Radošić uredno je vodio evidenciju svih sprovoda. U 40 godina ispratio je zvonjavom na mjesno groblje 202 vjernika. Na žalost, prva za koju je »službeno« zvonio bila je njegova majka i tada mu je bilo vrlo teško. Kasnije se navikao na taj način opraštati s rodbinom i mještanima. Za svakoga tko bi odlazio na vječni počinak on bi, zvoneći, molio.
»Posao zvonara podrazumijevao je i održavanje okoliša kapelice, čišćenje, zimi razgrtanje snijega i slično, ali nije mi bilo teško. Ljeti se jutrom zvonilo jako rano, zimi u 6 sati, onda u podne i u 18 navečer. Uvijek sam ustajao rano, ali, sigurnosti radi, imao sam uz sebe budilicu.«
Na upit kako su seljani po zvuku zvona razlikovali tko je u selu umro, rekao je: »Kad umre dijete, zvonio se ‘jedan otkucaj ili jedna kitica’. Za ženske osobe dva otkucaja, za muške tri. Dok nije bilo mrtvačnice na mjesnom groblju, zvonio bih u kapeli toliko dugo dok sprovodna povorka ne prođe kroz selo i stigne do groblja. Zvonio sam ja i ‘na oblake’, kod nevremena, sve dok nisu uspostavljeni protugradna obrana i rakete. Znao sam dugo zvoniti, sve dok zvuk zvona ne bi rastjerao oblake, a stariji od mene govorili su da ‘sveti Marko najbolje rastjeruje oblake’.«
Zvonar Radošić pratio je župnika svake zime pri blagoslovu obitelji. Prisjeća se nekadašnjih snježnih zima, pa su povremeno »prtili« snijeg, a sjeća se i poledice, kad bi župnik i on vezali krpe oko čizama da bi mogli hodati selom, ali sve su to sada uspomene koje djed rado niže.
Uz službu zvonara, bavio se i poljoprivredom, pa je često morao žuriti iz polja kako bi na vrijeme zvonom »pozdravio Gospu«. Kaže da je redovito dok bi zvonio molio »Anđeo Gospodnji«. Nikada nije prestao povlačiti uže dok i sam nije do kraja izmolio pozdrav Gospi, uz »Pokoj vječni« za pokojne.
U slobodno vrijeme pleo je sepete i velike košare za drva.
Rado s mlađima priča o svojoj mladosti. Bio je svirač. Tada su u Tisovcu bile dvije skupine tamburaša. Ivan je svirao bas i bugariju, a imao je lijep glas pa je među tamburašima najviše on pjevao. »I danas zapjevam, gotovo svakodnevno. Zahvalan sam Bogu za lijepe godine, pa onda, nema mjesta tuzi«, kazao je.
