pozvao si da ti služi kao navjestitelj i branitelj istine i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.
i obespravljene; ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti, pouzdanja u tebe
i ustrajnosti u trpljenju.
svece sveopće Crkve, da bismo ga mogli još predanije slijediti i uteći se njegovu
moćnom zagovoru u svojim životnim potrebama.
i Kraljice vjernoga ti naroda. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
Prije dvadesetak godina diljem Hrvatske započela je mobilizacija neobične brigade. Upućenima u vojne pojmove to će, doduše, otkriti tek da joj se pridružilo oko pet tisuća ljudi – točnije, 6700. No sve drugo odudara od uobičajene vojne postrojbe. Njezin je brigadir umro, a opet je živ; njezin ustroj nije zapovjedni, nego dogovorni; njezine divizije, premda jednako naoružane, jurišaju različitim brzinama, i to tek jednom mjesečno – a opet svoju misiju ostvaruju bez poraza. Da stvar bude neobičnija, mahom je čine žene, i to starije. No možda je i najveća od svih neobičnosti da joj se jedan od glavnih stožera nalazi u u Svibovcu kraj Varaždinskih Toplica. Ta je »brigada«, naime, Zajednica štovatelja blaženoga Alojzija Stepinca, čiji svibovečki »vod« sa svoja 53 člana čini skoro 1 % čitavoga zbora koji u Hrvatskoj službeno moli za kardinalovu kanonizaciju. Pet moliteljica – Verica Pantaler, Štefanija Petrić, Terezija Pokos, Marija Pokos i Marija Zorman – i njihov dugogodišnji župnik Juraj Kopjar otkrili su nam kako ta činjenica nije nimalo slučajna.
Naime, već i patron svibovečke župe – sveta Tri kralja – i oltari njezine crkve sjećaju na presudne trenutke Stepinčeva života. Mudraci s istoka – titular stare župne crkve u Krašiću – i danas bdiju nad mjestom gdje je 9. svibnja 1898. kršten Alojzije Viktor; svibovečki kip svetoga Stjepana kralja ujedno je prilika prvoga zaštitnika zagrebačke katedrale, u kojoj je od 7. prosinca 1937. stolovao nadbiskup Stepinac, a špilja Bezgrješnoga Začeća u Svibovcu podsjeća na propovijedi koje je kao kardinal o stotoj obljetnici lurdskih ukazanja 1958. izrekao sa zatočeničke propovjedaonice. Ali posrijedi je i više od simboličkih poveznica. Jasno je da pastir skoro čitave sjeverne Hrvatske nije propustio krizmati mnoge mlade župljane iz svih naselja četverostoljetne župe – Svibovca, Jalševca, Leskovca, Drenovca, Lovrentovca, Retkovca, Kalničkoga Ljublja, Greščevine, Rukljevine, Gornje i Donje Poljane – no župnik ne propušta spomenuti ni austrijskoga kardinala koji je, žureći 1960. na Stepinčev sprovod, umalo zaglavio u kraju podno Kalnika.
»Bio sam dječak kada je do moje škole u Oštricama kod Ključa stigla vijest da je kardinal Franz König doživio prometnu nesreću kod Novoga Marofa. Zbog snijega se nije moglo preko rijeke Bednje, no blizina mjesta nesreće bila je dovoljna da mi se uz živo sjećanje u srce usiječe želja da i ja proširim pobožnost prema blaženomu Alojziju.« Živo sjećanje na duhovni suživot s lepoglavskim zatvorenikom sačuvalo se i u obitelji Terezije Pokos. »Svaku večer moj je otac nas djecu okupljao da molimo za nadbiskupa. On je za ‘krvavu kupelj’ zaredio i našega pokojnoga župnika Stjepana Iveka, kojega je milicija više puta odvela na razgovor jer je u propovijedima spominjao Stepinca kada se to nije smjelo. Kao zagrebački bogoslov i sam se uvjerio se u hrabrost koju je nadbiskup pokazivao kada bi komunisti dolazili u katedralu vršiti pritisak na njega te jednostavno nije mogao šutjeti o njegovu zatočeništvu.«
Ne valja prešutjeti ni da svibovečku zajednicu uvelike na okupu drži zajedničko iskustvo Stepinčeve beatifikacije. »Bilo je to kao da sam iz Jalševca došla u raj, a ne na Bistricu«, pripovijeda Marija Pokos o danu koji je nezaboravnim učinio sveti papa Ivan Pavao II. »Moja najmlađa kći uspjela je dotrčati do papamobila i dotaknuti papu vičući: ‘Ti si moj papić! Ti si moj papić!«
»Ujutro se cesta nije mogla vidjeti od siline hodočasnika. A trenutak kada se otkrila kardinalova slika! Uzbuđenje i ponos, suze i sreća, sve mi se izmiješalo«, dodaje Verica Pantaler. »Tada sam zapravo prvi put pomislio koliko bi bilo lijepo da svojom molitvom doprinesemo Stepinčevoj kanonizaciji i da se u župi ujedinimo molitvom«, prisjeća se župnik Kopjar. Prošlo je više od 20 godina prije nego se ta zamisao ostvarila, no začetak molitvene zajednice, uzveličan 2019. i postavljanjem blaženikova kipa u svibovečkom cinktoru, pripravit će sam Stepinac. Naime, 2015., prilikom posvete crkve izgrađene davne 1790., tadašnji je varaždinski ordinarij Josip Mrzljak u glavni svibovečki oltar ugradio upravo moći blaženoga Alojzija.
A onda je jedne nedjelje došao i – proglas. Nešto je, čini se, bilo u župnikovim pozivnim riječima kada su se novoutemeljenoj zajednici odlučila pridružiti čak 53 člana – 2 % svih župljana Svetih Triju kraljeva. Okupljena petorka redom to opisuje kao – priliku. »Dugo ovdje nije bilo nikakve zajednice. Stariji su već poumirali, a mladi otišli izvan Hrvatske. Zato nam je to bio velik poticaj, kao da se nebo na tren otvorilo«, priznaje Marija Pokos. »Poteškoće, brige, bolesti… Sve se to nekako lakše prebrodi kada se saberemo na molitvu, a blagoslov se onda prelijeva i na naše obitelji«, nadopunjuje ju Marija Zorman. No kako izgleda to »sabiranje« zajednice? »Na susrete svakoga desetoga u mjesecu redovito dolazi tridesetak članova, a kao i na župnim misama, prevladavaju žene. Prije mise izmolimo krunicu i litanije, a nakon mise i kratkoga nagovora nadahnuta Stepinčevim djelima ili riječima pred kipom izmolimo molitvu za kanonizaciju te u čast Gospi zapjevamo ‘Lijljane bijeli’. Kardinalu je to bila omiljena pjesma«, ocrtava stepinčevsku pobožnost župnik Kopjar.
Nije tajna da se ta pobožnost krijepi i godišnjim hodočašćem u Krašić, duhovnim štivom i posvećenim predmetima. No njezina privlačnost ipak potječe s posve drukčijega mjesta. »Važno je imati ‘svojega’ svetca, moći se pouzdati u nekoga bliskoga«, objašnjava Štefanija Petrić. »On je za nas prije svega očinska figura, pun razumijevanja, ali i prave hrabrosti. S jedne je strane bio dosljedan svojim uvjerenjima, a s druge neustrašiv u brizi za ‘male’ i ‘velike’«, tumači Verica Pantaler. »Imati čovjeka koji je mučeništvom iznjedrio svetost na ‘pješačkom dometu’ – to je pravi magnet. No još je privlačniji magnet suprotstavljanje koje se u društvu javlja spram Stepinca«, domeće Kopjar. Stoga je u Svibovcu, veli, malo ravnodušnih prema »zastoju« Stepinčeve kanonizacije. »I to čekanje na proglašenje istine dio je Stepinčeve muke, s kojom se ovaj narod može poistovjetiti. Da bi ljudi ovdje nekoć preživjeli, morali su prokrčiti šikaru što je prekrivala njihove komadićke ilovače na brdovitim obroncima. Bilo je to mukotrpno, ali – uspjeli su.«
