Zoran Matanović danas s obitelju živi u Petrinji, član je Marijine legije u župi sv. Lovre. U Prijedoru je bio zarobljen na radnom mjestu u noći sa 22. na 23. svibnja 1992., a uz pomoć Međunarodne zajednice izišao je kao prognanik na Badnji dan 1992. Rođen je 1968. u naselju Tukovi u župi sv. Josipa i općini Prijedor od roditelja Berislava i Lucije. Roditelji su imali četvero djece. Matanović je osnovnu i srednju poljoprivrednu završio u Prijedoru. Ubrzo se poslije školovanja zaposlio u privatnoj tvrtki u kojoj je radio kao trgovački putnik.
»S vremenom sam kroz posao upoznao puno i dobrih i dragih ljudi, s kojima sam bio u kontaktu«, ističe Matanović. »No početkom rata, još dok se zakuhavalo u Sloveniji i Hrvatskoj, u tvrtku nam je došao jedan izbjegli muškarac iz Daruvara, što će reći otišao je iz Hrvatske na srpsku stranu. Gledao sam ga kao čovjeka, ne sluteći njegove namjere, pa mi se kroz razgovor požalio kako ih je jako puno u obitelji te da jedva preživljavaju od njegove plaće. Zamolio me za pomoć – bih li mu mogao pomoći zaposliti kćer«, svjedoči Matanović.
Tako mu je je preko poznanstva i prijateljstva pomogao i zaposlio kćer. »Međutim, kritike sam dobivao od svoje obitelji i rodbine. Zašto ih zapošljavam zar ne vidim što se događa u Sloveniji i Hrvatskoj. Nisam tako razmišljao jer za mene su svi ljudi Božja bića pa nisam gledao tko je tko. Tako je dandanas, bez obzira na to što su me mučili i u tamnici zlostavljali upravo oni kojima sam pomagao.«
Kćer toga Srbina izbjeglice zaposlio je kao tekstilnu djelatnicu. »Kada sam mu rekao da sam mu uspio zaposliti kćer, čovjek je bio radostan, štoviše ponudio mi je novac ili da idemo na ručak. Jasno, to sam odbio jer sam uvijek želio pomagati, a pogotovo u tom slučaju bio sam svjestan u kakvoj se teškoj financijskoj situaciji nalazi ta obitelj. Zahvaljivao je i rekao mi da će se odužiti kad-tad.« No na svoju dobrotu Matanović je dobio batine i tamnicu, teško zlostavljanje, jer je upravo taj Srbin pozvao policiju i vojsku da ga liše slobode i uklone.
»Sjećam se dana kad sam morao izvršiti isporuku robe za Banju Luku. Na povratku sam vidio vojnu kolonu haubica koja se kreće od Banje Luke prema Prijedoru. Nisam slutio što bi se moglo dogoditi. Prestigao sam kolonu i tako stigao u tvrtku. Dok sam ispunio radne naloge i razdužio robu, iznenada sam čuo detonacije prema svojemu naselju Tukovi. Iznenadilo me što se događa pa sam nazvao doma. Javio mi se tata. Govorio mi je: ‘Zorane, ni za živu glavu ne kreći kući jer su po nama otvorili paljbu.’ Prema kući sam trebao preći preko mosta Sana gdje su Srbi imali svoje punktove te nisu nikoga puštali. Odgovorio sam ocu da ću onda ostati u firmi do sutra ujutro pa ću se sutradan pokušati prebaciti kući jer me je već hvatao i policijski sat. Od 22 sata do jutra strogo je bilo zabranjeno kretanje. Navečer mi je u noćnu smjenu stigao tzv. prijatelj kojemu sam zaposlio kćer i rekao mi: ‘Zorane, izlazi iz firme. Ne daj Bože da mene netko ubije! Reći će: ustaša ubio četnika ili obratno ako tebe ubiju.’ Bez obzira na to što je znao da je policijski sat, i bez mrvice zahvalnosti što sam mu zaposlio kćer, pokušao me istjerati iz firme. Nisam otišao, nego sam pošao na kat više i rekao da ne ću izići do sutra, kada se malo smiri stanje i razdani.«
Na katu je Matanović sređivao administraciju, a prozor je bio otvoren. »Začuo sam zvuk nekoga vozila koje je stalo pred firmu. Pogledao sam i uočio vojnu kampanjolu iz koje su izišla četiri srpska vojnika. Prema mojoj procjeni bili su u pijanu stanju jer nisu nosili pušku o ramenu, nego su je vukli po betonu i asfaltu, a oko pojasa su imali noževe. Kada su ušli u firmu, pitali su za mene. Uputili su ih na kat. Ispred ureda u kojem sam bio nogom su razbili vrata koja su bila zatvorena, ali ne zaključana.«
Tada je započela tortura. »Nije bilo puno priče, samo su me upitali jesam li ja taj i taj, a na potvrdni je odgovor uslijedilo: ‘Ideš s nama!’ Svjestan da tada nisam bio ni u jednoj stranci, napose nisam bio uključen u bilo što što se tiče rata, krenuo sam s njima. Odveli su me u mjesnu zajednicu Orlovača, gdje se oko mene okupilo desetak njihovih naoružanih ljudi. Ispitivali su me gdje sam bio, u čemu sam sudjelovao. Jedan od njih me pitao jesam li ikako dobivao od njih vojni poziv, što stvarno nisam, i tako sam odgovorio. Na to je uslijedila psovka ‘ustaške matere’ i Tuđmana, pa upit znam li gdje živim i tvrdnja da se ‘kotim u srpskoj krajini’, a ne bih od njih primio poziv, već ga čekam od Tuđmana. Nakon toga me udario vojničkom kacigom, a poslije i šakom u glavu. Pao sam na beton, a njih desetorica tukla su me šakama, vojničkim čizmama, pendrecima. Na rubu nesvjestice osjetio sam da su me polili vodom uz povik: ‘Ustaj, marvo jedna ustaška, hoćeš li se dolje na tom betonu prehladiti pa ćeš reci da smo mi krivi.’ Uskoro je došla vojna policija te su mi stavili lisice na ruke kao najvećemu zločincu i odveli me u vojarnu u Prijedoru. Ondje me je major primio u kancelariju i ispitivao o mom životu. Dao mi je list papira da napišem izjavu gdje sam bio, u čemu sam sudjelovao. Počeo sam pisati latinicom, a on me je uz povike prekinuo te vičući pitao me znam li ja ćirilicu. Odgovorio sam da znam, no dobio sam udarac šakom u glavu. Psovao mi je sve po spisku i rekao znadem li da je meni materinsko pismo ćirilica, a ne tu neki hijeroglifi koje on ne zna čitati ni pisati. Zatim sam izjavu napisao ćirilicom. Pozvao je stražu, dva vojnika i naredio im je da me stave u tamnicu. Skinuli su mi remen iz hlača i vezice iz tenisica te me odveli u podrum, u kojem je bilo oko pola metra vode. Tama, mrak, voda, ništa nisam vidio. U toj sam vodi stajao oko sat-dva, ni sam ne znam koliko sam dugo izdržao naslonjen na zid, sve dok mi noge nisu počele klecati. Zatim sam sjeo u tu vodu i počeo sam se moliti dragomu Bogu da me izvedu i da me ubiju. Vapio sam iz dna duše Bogu, molio sam Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu na prste, samo da me izvedu i da me ubiju jer nikada više nisam mislio da ću biti na slobodi.«
Današnji član Marijine legije u župi sv. Lovre u Petrinji svjedoči da su čudni putovi Božji jer je ipak danas na slobodi. »Voda u kojoj sam sjedio u podrumu, i žuborenje vode oko koje su hodali štakori kraj mene potpuno me ubijalo. U toj sam vodi bio više od 48 sati, obavljao nuždu i sve ostalo; ni prst pred nosom nisam vidio. Ostavljen sam da polako skapavam. Ipak, Božji su putovi čudni. Molio sam pomiren da me strijeljaju, a nakon drugoga dana došla su dva vojnika po mene i odvela me majoru na ispitivanje. Nakon saslušanja pustio me u firmu, ali ne i kući jer su mi uništili osobnu iskaznicu. Krenuo sam u firmu, ali nedaleko od vojarne nalazio se njihov punkt, na kojem su me zaustavili pa je opet bilo ispitivanje unatoč tomu što sam imao i majorovu propusnicu. Pustili su me dalje, a nakon što sam prošao 5-6 metara, repetirali su pušku. Zavapio sam dragomu Bogu da me ne ubiju. I stvarno nisu pucali po meni, jer da sam počeo bježati, preskakati kanale, ubili bi me. Stigavši u firmu, nazvao sam jednoga prijatelja Srbina koji je bio u njihovoj vojnoj policiji bi li me htio prebaciti do kuće, na što je on odmah došao s vojnom kompanjolom po mene s još jednim vojnikom. Kada smo naišli preko mosta Sane, to jest njihova punkta, htjeli su me ubiti. Međutim, on nije htio ni čuti, nego im je odgovorio da me mogu ubiti jedino preko njega mrtvoga. Time hoću reći da i među njima ima dobrih ljudi te da nisu svi bili zagriženi ratom, nego su morali ići u rat. Po dolasku u Hrvatsku slao sam mu cigarete i duhan jer je bio strastveni pušač, a kod njih tada cigareta nije bilo ni za lijeka, nego su pušili lišće s drveta.«
Dolaskom kući, bio je iznenađen informacijama koje je dobio njegov otac. »Tata mi je rekao: ‘Nek si bio bijen i trebalo ti je malo da se opametiš!’ Iznenadilo me da mi tako roditelj kaže. Pitao sam ga zašto tako misli, na što je rekao: ‘Zar si ti toliko lud ili što već kada sam ti rekao da ostaneš u firmi i da se ne mrdaš iz firme. Ti si izišao na cestu i zaustavljao haubice pa si im bio sumnjiv.’ Dogodilo se, dakle, sljedeće. Taj moj kolega kojemu sam zaposlio kćer i koji je tu večer zvao vojnu policiju da me pokupi, nazvao je moje i javio im da sam ja toliko lud da sam zaustavljao vojnu policiju, vojnu kolonu. Očito je mislio da će me ubiti, a da će on i dalje ostati dobar u očima moje obitelji. To je valjda značilo ono kada mi je rekao da će mi se odužiti kad-tad što sam mu zaposlio kćer, a nisam uzeo ni ‘pišljiva boba’ od njega. Odužio mi se batinama i tamnicom, a on bi i dalje ostao dobar u očima moje obitelji. Ali ovo sve što sam preživio gorušičino je zrno u odnosu na ostale u Prijedoru i okolici koji su proživljavali logor.«
Zahvalan Bogu, Marijin legionar Matanović s čvrstom vjerom navodi da ga je Bog spasio, posebno da ne završi u logoru i ostalim mučenjima. Bez mržnje i osvete, ne zaboravlja i svjedoči istinu, zahvaljuje Bogu na predivnu braku i ljudima koje susreće oko sebe. Pun vedrine kaže: »Kada sam iz čista srca i duše zavapio dragomu Bogu, on me je uslišio, počevši od tamnice, logora, braka djece, zaposlenja i svega ostaloga. Hvala ti, dragi Bože, na svemu što si učinio i što činiš i mom životu.«
