Srbin dr. Marko Vidaković, voditelj zagrebačke humanitarne udruge »Dječija akcija«, u drugom dijelu izvješća, koje je napisao nakon završetka rata, nastavlja svjedočiti o zauzetosti zagrebačkoga nadbiskupa za, doslovce, sve potrebite:
»Mnoge sestre HCK (Hrvatskoga crvenog križa, op. a.) dojavile su mi da je netko u opasnosti, našto sam odmah intervenirao kod dr. Stepinca, a on je preda mnom uzeo telefon i nazvavši ministra Artukovića intervenirao u korist onoga koji je u opasnosti. To se naročito odnosilo na Židove, ali i na ostale, razne protivnike kvislinškog režima, razne taoce koji su bili u stalnoj opasnosti od vješanja i strijeljanja. Ne iznašam imena nekih tih osoba koji su bili tako spašeni, a poslije postadoše neprijatelji svojih spasitelja. Mnogi koji su tražili pomoć dobili su od ‘Caritasa’ drugo ime i bili su skriveni od progonitelja« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 319.).
»Intervencijom dr. Stepinca bilo je spašeno 16 đaka mitrovačke gimnazije iz zatvora Sudbenog stola i poslati natrag kući (prilog br. 5). Isto takvom intervencijom spašeno je, iz zatvora u Savskoj cesti, 6 poznatih žena iz Mostara, koje sam osobno izveo iz tog zatvora, predao ih ‘Caritasu’ koji ih je poslao kući pod drugim imenima. Kod tog spašavanja pomogao je i poznati dr. Besarović iz Sarajeva.
Nadbiskup dr. Stepinac znao je i sam predavati mi vrlo velike svote novca u korist naše akcije, a u cilju kupovanja potrebne robe za progonjene, pa je naša akcija koristila taj novac u tu svrhu. Doznao sam jednom prilikom da se u Jasenovcu nalaze u zatvoru i neki dječaci (njih 14). Dr. Stepinac je poslao direktora ‘Caritasa’ Dumića da osobno izvadi tu djecu iz logora i da ih preda na odgoj, što je i učinjeno.
Sve ovakve pomoći sam osobno raznosio, iz razloga stroge diskrecije. Teško je bilo sačuvati tajnost ove akcije, i u najboljim namjerama. Tako nam se dogodilo, da je jednoga dana došla ustaška policija u stan gđe Budisavljević, u tri sata po podne, baš kada smo se sakupljali na rad. Došavši pred kuću zapazio sam policijski auto, pa nisam otišao na sastanak, nego sam odmah alarmirao dr. Stepinca, dr. Besarovića i ing. Stipetića, pa je cijelom akcijom bila pod noć toga dana oslobođena, ali registrirana kod ustaške policije.
Mi smo mislili na završetak rata pa smo radi toga svu djecu koja su prošla kroz našu akciju uveli u kartoteku, koju je sastavila naša suradnica gđa Džakula, povezali smo je u dvije knjige i ja sam ih osobno predao nadbiskupu na pohranu. On je otvorio svoju željeznu blagajnu i rekao mi je: ‘Smrtni smo ljudi, da evo vidite gdje ću pohraniti te dokumente, i gdje ćete ih naći, ako mene ne bude ovdje.’ I zaista nakon rata, kada je ‘OZNA’ tražila taj popis, te knjige, ja sam ih opet primio od nadbiskupa, nakon njegovog prvog zatvora« (str. 319.).
»Vodeći brigu ne samo o djeci za vrijeme rata, nego i o njihovim roditeljima poslije rata, nakon povratka iz Njemačke i iz logora, osnovali smo pomoćne akcije, koje tumačim po popisu mnogih dokumenata, jer su se roditelji po tom povratku morali tek snaći u novom životu. Dok još neprijatelj nije sasvim otišao, pokazale su se te akcije kao vrlo korisne.
Kako sam najprije napisao, na završetku rata ostalo je u Zagrebu još 500 Srba, koji su trebali biti likvidirani od neprijatelja još prije planiranih uličnih borbi u gradu. Ta prijetnja kolala je gradom i stvarala je vrlo tmurno raspoloženje među građanstvom. Otišao sam nadbiskupu dr. Stepincu i upozorio sam ga na tu vijest. Rekao je, da je sve to moguće, pa da u toj gužvi sam bude likvidiran radi svog negativnog stava za vrijeme rata ovdje. No radi svoje osobe nije pokazivao nikakovu brigu, dok glede ovih 500 Srba rekao mi je da ja sam pregledam mogućnost njihova smještaja ovdje, na samom Kaptolu, u njegovoj blizini. Napose me upozorio na velike podrume ispod njegova dvora.
Nakon što sam pregledao te podrume javio sam mu da tamo ima dovoljno prostora za tih 500 Srba, a i još nešto više, našto mi je on rekao neka njegovoj poslugi javim njegov nalog, koji je glasio: da svaki Srbin, čiji život dođe u opasnost od neprijatelja, može se skloniti u ove podrume i naći tu njegovu zaštitu. A isto tako nađe li se i još koji živ Židov. No, rekao je nadalje, da se nada, da će Nijemci održati svoje obećanje i otići s ustašama bez uličnih borbi, što se u stvari tako i dogodilo.
Proveo sam njegov nalog, no na sreću zaostalih Srba i Židova neprijatelj se povukao iz grada Zagreba bez uličnih borbi.
Nakon primitka popisa naše djece nisam više imao prilike da se oprostim s nadbiskupom dr. Stepincem i da mu zahvalim za dragocjenu pomoć koju je pružio ‘Dječjoj akciji’ za cijelo trajanje rata. No kao njegov najbliži i trajni suradnik iz ‘Dječje akcije’ za cijelog trajanja drugog svjetskog rata dobio sam čvrsto uvjerenje o njegovom antifašističkom stavu (ubijanje katoličkih svećenika u logoru Jasenovac!). Isto tako uvjeren sam da bi i moj rad, rukovodioca ‘Dječje akcije’, kolikogod bio opasan i vrlo delikatan, mogao voditi i netko drugi – da se našao, ali bez suradnje nadbiskupa dr. Stepinca uspjeh naše ‘Dječje akcije’ ne da se niti zamisliti. Naglašujem, stoga, onima kojih se to tiče, da duguju nadbiskupu dr. Stepincu, za njegovu pomoć, duboku zahvalnost…
——————–
Napominjem da sam dne 23. lipnja 1945., nakon dolaska partizana u Zagreb, bio od strane OZNE zatvoren na 6 tjedana, na trgu gdje je bila džamija, kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ i suradnje s dr. Stepincem, za koje vrijeme je istražen sav moj rad, na osnovu priloženih i proširenih dokumenata.
Nakon što je pronađeno da je moj rad bio besprijekoran, pušten sam na slobodu, bez potvrde da sam bio zatvaran.
Sav predočen rad i sva dokumentacija predstavljaju čistu istinu i karakteriziraju koliko stav cijele ‘Dječje akcije’ prema okupatoru, toliko i svih naših suradnika, a naročito nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, komu je velika hvala od nas sviju i našeg Naroda« (str. 320.-321.).
Unatoč iskrenom i hrabrom svjedočenju g. Vidakovića i nemaloga broja njemu sličnih, komunističke su vlasti čvrsto odlučile ne samo prikazati zagrebačkoga nadbiskupa u očima onodobne javnosti kao najgorega zločinca, nego ga i fizički likvidirati, o čemu govore zapisi o. Giuseppea Masuccija od 12. i 14. siječnja 1946. objavljeni u knjizi »Misija u Hrvatskoj« (Madrid, 1967., str. 247.-248.):
»Saznao sam , da će večeras biti održane demonstracije protiv nadbiskupa. Poslije meetinga, koji je određen za 16 sati, demonstranti će ići do nadbiskupske palače, da bi razbili prozore i vikali: ‘Dolje nadbiskup!’ Obavijestio sam vladu… Oko 18 sati je mnoštvo od kojih dvije tisuće osoba otišlo s pola srca s Jelačićeva trga, gdje su vojnici držali stražu. Mogu kazati, da je bilo drago mnoštvu… kad su ga vođe počele povlačiti kao stoku. U međuvremenu je grad, na opće zadovoljstvo, utonio u mrtvu tišinu, čišćen slabom kišom, što je prala bezbrojne mrlje… Saznao sam da se traži od raznih činovnika, da potpišu molbu, da bi se osudilo nadbiskupa na smrt« (str. 323.-324.).
Treba radi povijesne istine reći da su vlasti vršile prisilu u prikupljanju potpisa s prijetnjom gubitka radnoga mjesta te da su mnogi i protiv vlastite savjesti stavili popis. No također treba istaknuti da su odbile potpisati zahtjev dvije junačke žene: Sida Košutić, sestra potpredsjednika HSS-a Augusta Košutića, i Milica Devčić-Radić, kći Stjepana Radića, koja je, kada je primila poziv javnoga tužitelja, izvršila samoubojstvo.
NASTAVLJA SE
