Jutro 24. veljače preokrenulo je povijest moga života zauvijek, kao i 40 milijuna Ukrajinaca u domovini i još 12 milijuna njih diljem svijeta. Šok, nevjerica, vapaj svijetu za pomoć, žarka molitva i napokon… suze. Ovih nekoliko dana za sve nas je kao strašan san: teško je vjerovati da se u mom rodnom mjestu u Ukrajini, odakle sam otišla prije 14 godina, svaki dan oglašavaju signali zračne opasnosti, da je glavni grad Ukrajine, gdje sam završila ukrajinsku filologiju na Kijivskom nacionalnom sveučilištu Tarasa Ševčenka i provela najbolje studentske dane, gdje sam stekla najbolje prijatelje, gdje se meni otvorio svijet umjetnosti i znanosti, gdje je napokon Gospodin pozvao mene u redovnički život – da se taj grad sada raketira danju i noću. Kako da shvatim da je raketom pogođena najveća dječja bolnica »Ohmatdit« i rodilište u Kijivu, da ljudi noće na postajama podzemne željeznice, da praznim ulicama gdje je još prije nekoliko dana vrvio život sada prolaze oklopna vozila i čuju se strijeljanja?!
U takvoj me je nevjerici i očaju zatekao poziv iz osječkoga prihvatilišta za izbjeglice: stigle su prve obitelji iz Ukrajine i trebaju prevoditelja. Ukrajina je došla k meni, u Osijek, gdje već nekoliko godina živim u samostanu sestara bazilijanaka. Došla sam u centar pomalo zbunjena: što ću reći tim ljudima koji su morali napustiti sve, kako ću ih utješiti. Ali zapravo dogodilo se suprotno: ja sam bila utješena.
Dok se vozimo gradom kako bismo se prijavili u sve potrebne službe, gospođa S. iz Kijiva priča mi kako je u jednom danu morala napustiti vlastitu tvrtku. Upravo danas trebala je potpisati papire za vlastiti stan u koji je ulagala godinama. Njezina kći, vitka djevojčica, promatra svojim velikim očima grad: primjećuje breskvu koja je procvala, minijaturne tratinčice u travi, dopisuje se sa svojim prijateljima iz škole koji su ostali u Ukrajini.
Dolazimo u ambulantu. Po završetku prijema mlada liječnica sa suzama u očima kaže: »Znam kroz što prolazite. Kad sam ja imala šest godina, moja me mama uzela za ruku i odvezla iz bombardiranoga Osijeka vlakom u Zagreb. Ali evo me danas ovdje… Vjerujem da će se i Ukrajina obnoviti.« Prevodim to S. i tri nas plačemo zajedno: S., doktorica i ja.Njezina mama priča mi kako je jedanaestogodišnja M. vrlo talentirana: govori engleski, pleše, izrađuje narukvice, čak je i za vrijeme pandemijskoga »zatvaranja« organizirala različite tečajeve za drugu djecu.
Na ulazu u policijsku postaju, gdje smo se došli prijaviti, troje male djece iz druge ukrajinske obitelji skače po stubama. Djevojka koja je došla prijaviti svoje rođake pristigle iz Ukrajine pazi na njih i briše suze. Suze su i u očima policijskih radnika. Gospođa koja nas je prijavila kaže: »Samo trenutak, nemojte otići.« I vraća se sa slatkišima za djecu. Opet plačemo. Njihova majka D. priča mi kako bi voljela uključiti djecu u neke aktivnosti ovdje da ne misle na rat: preživjeli su jedan dan u hladnom skloništu u Kijivu i shvatili su da moraju ići. Odvezli su djecu, a kad su se htjeli vratiti u Kijiv, mostovi na ulazu u grad već su bili urušeni. Kaže da je dvogodišnja G., kad se probudila ujutro u kući gdje su primljeni, vidjela kroz prozor auto koje je prolazilo cestom i rekla: »Nemojte se bojati, to je samo auto, to nije rat.«
U pozadini šaltera za prijavu radi televizor i dok čekamo na dokumente pratimo vijesti. D. se čudi što toliko pokazuju vojsku agresora: nakon svega što je doživjela bolno je gledati onoga tko je natjerao nju s troje djece da bježi iz rodnoga grada. »Mi smo imali sve, sve«, emotivno ponavlja ona na engleskom policijskomu osoblju. »Ukrajina je zadnjih godina jako napredovala, izgradili smo nove putove. Sloboda, demokracija, nitko nas nije zlostavljao. Ali naš susjed nije mogao to podnijeti«, dodaje S. »Nisu mogli podnijeti da se u svijetu pročuje da je u Ukrajini dobro. Stalno su preko svojih medija gradili negativnu sliku o nama.«
Dok se vozimo natrag, S. mi spontano priča o svom životu. Rođena je u Kijivu. Za vrijeme Sovjetskoga Saveza roditelji su imali pravo ispisati djecu iz nastave materinskoga ukrajinskoga jezika kako bi učili samo ruski. »I ti si se ispisala?« pita njezina kći koja već slobodno govori ukrajinski. S. kaže da nije i govori o svom iskustvu života u još dva ukrajinska grada.
Vozimo se kroz Osijek. Pokazujem im tvrđu i pričam kako je i Osijek stradao u ratu devedesetih, ali sada je obnovljen. »Čuješ li to, M.?« pita S. svoju kćer i dodaje: »I Ukrajina će se obnoviti.« »Naravno da hoće«, kažem ja dok prolazimo pokraj ruske crpke »Lukoil« na ulazu u grad.
