Ciča je zima. Svećenik na kraju mise u mrzloj sakristiji tare ruke. I tako pokušava zagrijati smrznute prste. U sakristiju nahrupi mršava žena. Nagnu se na kredenc i počne zapomagati i gorko plakati. Svećenik ju je prepoznao. Muslimanka koju je sreo nekoliko puta za blagoslova kuća. Radila je kao biotehnolog u glasovitoj firmi u kojoj su rasplođivali domaću pasminu goveda i držali tisuće purana i kokošiju.
Na posao je putovala 50 kilometara autom zajedno s mužem, zaposlenim u istoj firmi. Zbog muževljeve nevjere imala je težak život. Šesnaest godina nisu govorili. Mnogo je pušila i čitala, ubijala vrijeme. I tako doživjela mirovinu. Muž joj umro nekoliko mjeseci nakon umirovljenja. Radovala se njegovoj bolesti i ranoj smrti. Nije mu pružila ni čašu vode kad je vapio.
Svećenik ju pusti da se isplače. Kad je došla do riječi, poče jecajući: »Gospodine, moj sin je zaklao koze. Nakon smrti muža ne mogu više držati stoku. Jedna koza je bila bređa. Sin je u njoj našao šest jarića.«
I poče se udarati po glavi. Svećeniku ništa nije jasno. Pa što će joj jarići!
A ona nastavi: »Kao da ja nisam studirala biologiju. Kao da ne znam što su zametci!«
»I što biste htjeli reći, gospođo?« upita svećenik.
»Sin je jariće ubio. Bili su premaleni za jelo. I moja djeca su bila premalena. Ja sam njih abortirala.«
»Koliko?«
»Devet!« Očajno trga grudi.
Satima su sjedili u mrzloj sakristiji i svećenik ju je pokušao smiriti. »Gospođo, iz te kože ne možemo. Vrijeme se ne može vratiti. Ali, napravimo od toga nešto korisno. Najprije, vi ste muslimanka, pa možda ne znate ovaj slučaj. Kad se Isus rodio, kralj Herod je dao pobiti četrdeset nevine dječice mlađih od dvije godine, misleći da će tako ubiti Isusa koji se rodio u njegovoj zemlji. Nije mogao podnijeti da bi netko kraljevao umjesto njega, a tri su mu kralja javila da se rodio kralj kraljeva. Iako ta djeca nisu imala mogućnost razvoja i rasta, niti su doživjela ovaj svijet kao mi, što mislite jesu li nestala? Nisu nestala. Postoje na drugačiji način od nas. Ni vaša djeca, makar i nisu rođena, nisu nestala. Postoje na drugačiji način. Vi ih danas možete prihvatiti i početi voljeti kad niste onda. A Vaša je bol znak da vi imate u sebi nešto ljudskoga. Ne bi Vas sada savjest prekoravala da ste baš nečovjek. Ja vam predlažem jedno rješenje Vašega problema. Opišite svoje iskustvo, svoju bol, pošaljite u moj ured pa ćemo to anonimno objaviti. Nitko ne treba znati tko piše. I ako vaše pismo odvrati i jednu majku i ne abortira, bude li spasilo i jedno dijete, vaša abortirana djeca spašavaju svojim tek začetim životom drugu djecu, kao što su betlehemski mališani spasili Isusa koji će činiti čudesa.«
Njezino je pismo doista stiglo. Vjerujem, bilo joj je lijek u nevolji. Evo vam ga prenosim u skraćenom obliku:
»Drage majke! Ja sam najnesretnija žena na svijetu. Zbog mojeg sam nevjernog muža, nakon rođenja dvoje djece, svako naredno dijete abortirala. Mrzeći muža, mrzila sam i njegovu djecu. Bila sam u paklu mržnje. Ja sam muslimanka i nitko me nije upozorio u što se abortusom upuštam. Dok je muž bio živ, držala me mržnja na njega. Kad je umro, ta su djeca nenadano počela izvirati iz ponora mržnje. Gledaju me noću iz mraka i danju iz svakog ljudskog bića.
Zbog toga ne mogu spavati. Ne mogu jesti. Ne mogu se koncentrirati. Ubijam se pušenjem. Pušim po tri kutije dnevno. Živim na osami, uz samo dvije kuće. Ni s kim ne mogu uspostaviti nikakvu vezu. Lutam po šumama čitave dane. I noću za mjesečine. Živim kao ranjena zvijer. Moje je lice ružnije od razderanog đona. Ne pomažu nikakve pomate ni tablete. A u duši mi je još strašnije. Sve tegobe svijeta ne mogu vam ni izbliza predočiti moje stanje.
Bi li moja nesreća prestala samoubojstvom ili da me proguta neka nesreća?
Sramotno je što doktori, medicinsko osoblje i socijalne službe za stolom raspravljaju o dozvoljenosti abortusa. Kad sam bila dijete, vrlo se rijetko dogodilo da bi svinja zaklala svoju odojčad. To se onda nikome nije ni reklo. Takvu su svinju smatrali poludjelom. Nju su usmrtili i sve odojke potajno zakopali u šumi. Čak su i to mjesto zaobilazili kao ukleto. Nitko se nije osudio jesti takvo meso, niti prodati ga drugima.
I ja sam pokopana zajedno sa svojom djecom. Nemojte abortirati! Nemojte u pakao, kamo sam ja stigla! Ne vjerujte onima koji za stolom uz kavu raspravljaju o slobodi trudnice. I domišljaju koliko na njoj zaraditi!
Ovo vam pišem po savjetu jednog dobrog svećenika koji me spasio samoubojstva. Samo me to drži na životu, kako mi on reče, ne bi li moj slučaj spasio neko dijete i neku majku. Žena nije gospodar svoga tijela. Niti je gospodar života koji nosi. Uzme li gospodarstvo nad životom u svoje ruke, gubi samu sebe.
Žene koje su upale u nesreću abortusa treba pitati kako im je, ne zakonodavce bez iskustva.
Abortus nije ekonomsko pitanje, još manje pitanje higijene, zdravlja, ili vjere. Nije ni demografsko, tj. hoće li neki narod opstati ili ne. Život je tajna koja nam je dana odozgo, koja kruni i opravdava svemir. Čovjek je najveća zagonetka svemira. Ako je nedužno dijete dozvoljeno ubiti, onda je dozvoljeno ubiti svakoga. Onda idemo kraju povijesti. Čemu onda zakoni za zločince, bolnice, čemu policija, ustavi, sudovi? Onda su to sredstva samo za nešto usporeniji nestanak čovječanstva.«
I potpis: Merima.
Marijo Vitorjof
