Liturgijska čitanja treće nedjelje došašća potiču na promišljanje o Božjem glasniku i o proročkom poslanju vjernika kojega je Duh pomazao za svjedoka novoga svijeta. Poziv o kojemu govori knjiga proroka Izaije i Krstitelj kojega prikazuje evanđeoski ulomak, dvije su stvarne, i istodobno simboličke figure. U Svetom pismu po svom zvanju i poslanju glasnik je čovjek Riječi, ali i čovjek duboko ukorijenjen u povijest svojih suvremenika. S dubokim iskustvom osobnog susreta s Bogom, intervenira i u ljudskim i u političkim događajima svoga naroda, rušeći stečene sigurnosti, propitkujući institucije, moćnike i sam narod.
Sve to čini u svjetlu Božje riječi i prema njegovim mjerilima istine, nerijetko tako različitima od ljudskih. Vjeran svom poslanju, svima i nad svime proglašuje Božju volju.
U prvom čitanju iz knjige proroka Izaije autor je glasnik nove nade u mukotrpnom i bezizlaznom ozračju beznađa. Povratnici iz babilonskog ropstva u teškoj situaciji obnove nakon katastrofe, koja je poput munje pogodila izraelski narod, suočavali su se s brojnim pitanjima, sumnjali su u dotadašnja nedodirljiva načela i poimanja, tražili su nove parametre vjerskog i civilnog suživota. No unatoč opiranju, svojstvenom čovjeku patniku, povratnici su gajili nadu u obnovu i novi početak. Posebice među najstarijim povratnicima postojalo je uvjerenje o dovoljnoj plaći za osobne krivnje i za krivnje otaca i o mogućnosti novog početka. Upravo u tom proturječnom ozračju tjeskobe i nade, ranjivosti i čežnje, Bog im iznova upućuje svoju riječ.
Poruka Božjega glasnika poruka je radosti i oslobođenja u znaku Duha. Duh koji se ovdje spominje označava posebno izabranje i specifično poslanje prožeto božanskim, a ne ljudskim milostima. Naime, nije čovjek onaj koji može jamčiti prijelaz u novi svijet, nego samo Duh Božji. Ljudske moći i vlasti pretendiraju očuvati same sebe, učvrstiti vlastite povlastice i ojačati uvjerenje o vlastitoj svemoći. Za razliku od njih, Božji Duh otvara nove putove i mjeri potrebe svijeta i čovjeka prema Božjoj logici.
To je razlog zbog kojega se prorok prije svega obraća siromasima koji su u Svetome pismu Božji povlašteni sugovornici, jer Božja istina ne korača širokim i lakim putevima ljudskih veličina, nego uskim i mukotrpnim putevima onih koji se u njega uzdaju.
Tko su siromasi o kojima govori prorok Izaija? Pojam anawîm, čest u psalmima, rijetko se pojavljuje u knjizi proroka Izaije, ali i u Izaiji, jednako kao i u Psalmima, ukazuje na osobe koje tjelesno i moralno trpe, na obeshrabrene i depresivne osobe koje su često žrtve nepravde i ugnjetavanja. U današnjem su prvom čitanju siromasi (ʽănâwîm) opisani nizom metafora u kojima se zrcali realno stanje trpljenja. Unatoč tomu oni posjeduju i zadržavaju stav potpunog povjerenja u Boga osloboditelja. U situacijama ostavljenosti i boli, istinski siromasi oni su koji se pouzdaju u Gospodina, u sigurnosti i jasnoći da se njegovo kraljevstvo ostvaruje ondje gdje ljudi svoj život i svoju sudbinu stavljaju u Božje ruke.
U središtu siromašnog, ali vjernog čovječanstva silazi Božja riječ navješćujući spasenje, jubilarnu godinu milosti Gospodnje, vrijeme univerzalnog oslobođenja, duboke radosti i svadbene svečanosti.
Klica i sjemenje prelijepe su metafore kojima završava prvo čitanje, jer izražavaju nikada zaboravljenu istinu: pravda, vjera i nada ne zaodijevaju se senzacionalnim i velikim događajima. Naprotiv, žive u svijetu u malenim i beznačajnim stvarima i događajima, poput sitnoga sjemena u velikome vrtu i poput nježne mladice velikoga stabla. Slikovito govoreći, riječ je o mrvici kvasca u tijestu povijesti. Jasno, nije lako vjerovati u životnost malenosti u središtu velikih sustava moći, kao što nije lako nadati se boljemu i pravednijemu sutra u kojemu se već dobro poznaju prijevare i nasilje prema najmanjima i najslabijima. Unatoč tomu, Božja nas riječ potiče na autentično obraćenje koje se zrcali u istinskom življenju čovječnosti, u radosnom navještaju radosne vijesti i u njezinu vjerodostojnom svjedočenju, dakako u svijesti da su budućnost svijeta i čovjeka u Božjim, a ne u ljudskim rukama. Takvo obraćenje posvjedočeno svakodnevnim životom proroštvo je i znak novih vremena započetih snagom Duha.
(Iz nove knjige: Silvana Fužinato i Massimo Grilli »U susretu ljubavi« – Komentari nedjeljnih i blagdanskih čitanja. Liturgijska godina B. Glas Koncila, 2023.)
