Čitanja Druge nedjelje kroz godinu nastavljaju temu Isusova služenja i njegove objave u krštenju. Zato je za prvo čitanje i izabran odlomak iz Druge pjesme o Sluzi patniku iz Knjige proroka Izaije. Za razliku od Prve pjesme, koja je čitana prošle nedjelje, u Drugoj su pjesmi naglašena dva nova elementa: naglašeno je kako Bog proroka »od utrobe Slugom svojim načini« te kako je poslanje toga Sluge univerzalno.
Svijest o svojevrsnom predodređenju prisutna je i kod drugih proroka. Tako je proroku Jeremiji rečeno: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.« Takvo predodređenje ne znači pak da je prorok lišen vlastite volje, nego je istaknuto poslanje koje mu je Bog unaprijed namijenio. Proroku je prepušteno da prihvati ili odbije takvo poslanje.
Prorok iz Druge pjesme o Sluzi patniku ne će biti poslan samo »plemenima Jakovljevim«, to jest izraelskomu narodu, nego će ga Bog »postaviti za svjetlost narodima«, da bude spas njegov »do nakraj zemlje«. Takvi tekstovi koji se otvaraju prema drugim narodima karakteristični su za neke proročke struje iz vremena povratka iz babilonskoga progonstva, nasuprot strujama – također prisutnima u biblijskim tekstovima – koje su prednost davale isključivosti i izoliranosti Judejaca.
U židovstvu se tumači da je taj Sluga zapravo sâm izraelski narod koji je pozvan biti svjedokom Boga za sve narode, a to svjedočanstvo vrši se vjernim obdržavanjem Zakona. Ipak, čini se da su te pjesme osobnoga karaktera pa bi prije u njima trebalo prepoznati lik proroka kojega Bog šalje.
Premda se kroz liturgijsku godinu A čita Evanđelje po Mateju, ove nedjelje izabran je odlomak iz Evanđelja po Ivanu koje nastavlja govor o Ivanu Krstitelju koji je bio tema prošlonedjeljnoga evanđeoskoga odlomka. U Ivanovu evanđelju nema izravnoga govora o Isusovu krštenju. Očito je da je u vrijeme nastanka toga evanđelja bilo onih koji su Ivana Krstitelja držali mesijom pa evanđelist na različite načine, već od proslova, pokazuje kako Ivan vodi prema Isusu i kako je Isus onaj kojega Židovi očekuju.
Ostaje ipak tumačenje teološkoga značenja iz Isusova krštenja, koje donosi glas s neba, a ostaje i spomen Duha koji silazi kao golub i ostaje na Isusu. Glas s neba može se prepoznati u riječima: »Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.« Za njega Ivan svjedoči: »On je Sin Božji.« To je tek jedno u nizu svjedočanstava koja za Isusa kao Sina Božjega u Ivanovu evanđelju donose različiti likovi, a onda i sam Otac.
Taj Sin Božji ujedno je pokazan i kao Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta. Ovdje se svakako može prepoznati i svjesno podsjećanje na Slugu patnika iz Knjige proroka Izaije.
U tom evanđeoskom odlomku o susretu Ivana Krstitelja i Isusa osobito je naglašena objava Isusa kao Sluge patnika. Njegova pojava na ovom svijetu vodi prema žrtvi, prema prinosu samoga sebe, i to u trenutku kad će u jeruzalemskom Hramu biti žrtvovani pashalni jaganjci.
Usto, njegovo je poslanje da odnosi grijeh svijeta. I ovdje se prepoznaje podsjećanje na Knjigu proroka Izaije, i to na Četvrtu pjesmu o Sluzi patniku, gdje se kaže: »A on je naše boli ponio, naše je boli na se uzeo«, i dalje: »K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.« Time je odmah odgovoreno i zašto je Isusov nastup i način djelovanja drugačiji od Krstiteljeva: Isus na sebe preuzima ulogu krotka janjeta koje će biti žrtvovano.
Na početku svoje Prve poslanice Korinćanima Pavao se predstavlja kao »po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa«. Njegov autoritet među kršćanima u Korintu nije bio neupitan. Dapače, Crkva je ondje bila podijeljena na sljedbenike različitih učitelja: Kefe, Apolona, Pavla. Zato Pavao i naglašava da je njegov autoritet, to jest njegovo apostolstvo, božanskoga podrijetla, a ne njegovo vlastito. No nije samo on pozvan, nego i kršćani u Korintu. Oni su »posvećeni u Kristu Isusu, pozvanici, sveti«. Posvećeni su jer su izdvojeni od svih drugih. Pozvani su od drugih da bi zajedno činili nešto novo – Crkvu. Sveti su jer ih susret s Bogom mijenja.
Svaki je kršćanin »od utrobe« izabran za proroka i za slugu Božjega. To izabranje uvijek podrazumijeva i poslanje, a poslanje može biti povezano i s trpljenjem. U svakom slučaju, izabranje i poslanje u kršćanskom smislu uvijek su povezani s prinosom samoga sebe koji može podrazumijevati prinos vremena, vlastitih sposobnosti, osobnih darova ili materijalnih dobara.
Iskustvo izabranja i poslanja koje svaki kršćanin ima nije samo dar za njega. Ono nije njegovo vlasništvo, nego je ujedno i poziv da svjedoči drugima. To sjedočanstvo događa se najprije među najbližima. Ako u svojoj obitelji, među prijateljima, među kolegama s kojima se svakodnevno druži na poslu ili u školi, na fakultetu, kršćanin ne može s uvjerenjem reći: »On je Sin Božji i ja sam ga susreo«, ili: »Susreo sam ga i on me promijenio«, onda će svako njegovo svjedočenje biti uzaludno. Jer, ako nema snage to izreći, moguće je da nije dopustio Kristu da ga promijeni. Tada se treba vratiti svomu susretu s njime i dopustiti mu da ga mijenja.
