Ako je čovjek nečemu svjedok, onda su to promjene koje se izravno i neizravno očituju u gotovo svakom trenutku njegova života, kroz dane, mjesece, godine. Promjene su nekada neželjene, kad izazivaju nelagodu, bol i tugu, no katkada su i izrazito poželjne, ponajprije kad otvaraju put prema lijepomu i novomu, odnosno kad nadomještaju čežnju da se u vlastitom životu osjeti napredak i boljitak. Doista, za takvim promjenama gotovo svatko čezne, napose kad se odnose na životne okolnosti poput stambenih (ne)prilika, prenapornoga ili potplaćenoga posla pa sve do lošega automobila, kvarljivoga bojlera, trošnoga računala i tako redom. Uz nebrojene napore koje ulaže kako bi promijenio takve stvari, čovjek još i više čezne promijeniti one s kojima dijeli vlastitu svakidašnjicu. Dakle bližnje, koje ukalupljuje u vlastite i pretpostavljeno dobre vrijednosne kategorije.
Gotovo nema osobe koja ne bi željela promijeniti djelić majčine ili očeve osobnosti, dodati ono posljednje zrnce savršenstva vlastitomu supružniku, napajati se svakovrsnim uspjesima vlastite djece ili postići univerzalno prihvaćanje kolega na poslu. Ali takve su promjene naivno i beskonačno tapkanje po mračnoj sobi jer umjesto da otvore vrata i osvijetle jedinoga kojega valja mijenjati, traže prekidač već davno pregorjeloj žarulji. Ta ako je život težnja za promjenama nabolje, odnosno ulaganje nada da će se svjetlo konačno užgati, koliko li je ljepša promjena koja konačno donosi željenu obasjanost. Ta ako i tek neznatne zrake kroz ključanicu nagoviještaju neugasivu snagu svjetlosti života, tko ne bi posegnuo za kvakom: »Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života« (Iv 8, 12).
