Svjetska je zdravstvena organizacija (SZO) prvi put službeno progovorila o problemu mikroplastike u okolišu. Nedavno je objavljen izvještaj pod naslovom »Mikroplastika u pitkoj vodi« u kojem stručnjaci SZO-a procjenjuju dostupne podatke o štetnosti mikroplastike za ljudsko zdravlje. Izvještaj se temelji na znanstvenoj publikaciji, koju potpisuju suradnici SZO-a, a koja predstavlja metaanalizu svih relevantnih istraživanja na temu odnosa mikroplastike, okoliša i zdravlja (Water Research 2019, 155, 410).
Tri su osnovne vrste opasnosti koje ljudima prijete od mikroplastike iz okoliša: toksičnost plastičnih čestica, kemikalije koje su dio plastičnoga materijala te biofilmovi odnosno nakupine patogena na površini plastike. Toksičnost mikroplastičnih čestica ovisna je o njihovoj veličini, površini i obliku. Čestice veće od 150 mikrometara uglavnom se ne apsorbiraju u organizam, nego se nakon gutanja izlučuju. No manja mikroplastika može postati dio krvotoka i nakupljati se u unutrašnjim organima čovjeka. Utjecaj površine i oblika na toksičnost mikroplastičnih čestice velika je nepoznanica za znanstvenike.
Plastični materijal nikada nije »čista« plastika, nego sadrži stotine drugih kemikalija u svojoj strukturi i na njoj: monomeri, metalni katalizatori poput kositra, omekšivači ftalati, bojila, stabilizatori, usporivači gorenja poput polibromiranih difenilnih etera, antioksidansi… Sve te štetne kemikalije migriraju i napuštaju plastiku kontaminirajući okolni prostor.
Budući da je mikroplastika lipofilna (»voli« masti), na njezinu se površinu lijepe hidrofobne tvari i biofilmovi, uključujući patogene mikroorganizme (bakterije Pseudomonas i Legionella ili ameba Naegleria), koji u probavnom sustavu čovjeka mogu izazvati niz poremećaja. Prema tome, nevidljiva mikroplastika, koju ljudi svakodnevno konzumiraju, nije »sama«, nego je natopljena i premazana mnoštvom kemijskih i bioloških agenasa.
Pitka je voda najveći izvor mikroplastičnih čestica kojima su ljudi svakodnevno izloženi. Posebno ona voda iz plastičnih boca. Najčešće se radi o polietilen-tereftalatnim i polipropilenskim polimerima. Procjena je znanstvenika da u prosjeku svaki čovjek svakoga tjedna proguta pet grama mikroplastike. Iz izvještaja Svjetske zdravstvene organizacije jasno proizlazi da je mikroplastika nepovratno ušla u kružni tok vode i u prehrambeni lanac.
Tri su važne poruke koje se provlače kroz izvještaj SZO-a o mikroplastici: zdravstveni rizik zbog plastičnoga onečišćenja pitke vode nije velik, znanstveni podatci i rezultati mnogih studija nisu dovoljno kvalitetni te, konačno, potrebna su nova istraživanja kako bi procjena utjecaja mikroplastike na zdravlje bila jasna i vjerodostojna. Zapravo su takve tvrdnje pomalo kontradiktorne jer se u nedostatku jakih znanstvenih argumenata ne mogu donositi zaključci o sigurnosti ili štetnosti mikroplastike. Jedina ispravna poruka stručnjaka iz SZO-a jest ona da su potrebna dodatna istraživanja.
U svakom slučaju potreba Svjetske zdravstvene organizacije da se obrati javnosti službenim izvješćem o mikroplastici pokazuje ozbiljnost ekološke situacije povezane s plastikom. Svaki plastični materijal odbačen u okoliš s vremenom se pretvara u mikroplastiku, a zatim se razgrađuje u još sitniji oblik – nanoplastiku. Stručnjaci iz SZO-a priznaju da su prisutnost u okolišu i ljudskom organizmu te učinci nanoplastike na ljudsko zdravlje potpuna nepoznanica. Analitičke metode mjerenja i dokazivanja nanoplastičnih čestica u okolišu ili u biološkim uzorcima zapravo i ne postoje. Osim što je nevidljiva golomu oku, nanoplastika je zasad nedostupna znanstvenim instrumentima. Ono što je poznato zapravo je paradoksalno – najmanje nanoplastične čestice imaju najveću aktivnu površinu pa su stoga biokemijski i biološki najaktivnije.
