Bogat je i širok životni put koji je u svojih 57 godina prošao svećenik Antun Toni Štefan, nekada misionar u Beninu, a danas nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela. Mnoštvo je zgoda proživio tijekom djetinjstva u Prelogu, školovanja u Zagrebu i svećeničkoga ređenja do primanja misijskoga križa iz ruku kardinala Franje Kuharića 14. rujna 1986. Uz Misijsku nedjelju podijelio je sjećanja na osamnaest misionarskih godina, protkanih blagoslovima i teškoćama koje su stajale na tom putu, osvrnuvši se i na izazove današnjih svećeničkih i misionarskih poziva.
»Otišao sam nakon mlade mise u dobi od 26 godina, vratio sam se sa 44 godine. Osamnaest godina proživio sam u mojoj Crnoj Africi. Nisam znao kako je to biti misionar, imao sam mnogo ideala, želje, snova, mašte. Učio sam od starijih misionara, Franje Jačmenice i drugih. Ključ je bilo mnogo učiti, jezik, kulturu, ali još više – čist život«, pripovijeda Štefan, ističući da se najkorisnije i najsigurnije osjećao na koljenima, sklopljenih ruku.
»To mi je uvijek davalo snage za dalje, za novi dan, za nove izazove koji su me čekali. Nakon nekoliko godina čovjek uđe u to, postane dio toga svijeta. U početku vidi crnopute ljude oko sebe, poslije u njima vidi svoje. Misionar postane dio toga svijeta i sebe gleda kao onoga koji je jedan od njih, ne vidi ni boju ni razlike ambijenta iz kojih je potekao, osjeća da se njegova sudbina povezala s domaćim stanovništvom«, prisjeća se.
»Tako sam i osobno doživio zajedništvo, taj veliki pokret Božje snage koja ujedinjuje ljude svih rasa, kultura, jezika. U Hrvatskoj sam išao u školu, a ‘dolje’ sam naučio biti svećenik. Čovjek nosi mnogo zanosa, ideala, žara, oduševljenja. Sve je počelo kada sam upoznao živoga Isusa u svojem životu. Tada sam poželio da mu se sve više predajem i da prepustim konce njemu da on vodi moj život«, potkrjepljuje Štefan, govoreći da se misionari rađaju u živoj vjeri, u vjeri župnih i redovničkih zajednica, među svećenicima. »Ako je svećenik zaljubljen u Isusa, sigurno će iz sebe iznjedriti misionare«, dodaje Štefan, koji smatra da treba sve učiniti kako bi Crkva u Hrvata imala i više od osamdeset misionara, koliko ih sada djeluje u svijetu. Među istočnoeuropskim zemljama jedino Poljska ima mnogo misionara, dok i zapadne zemlje daju manje putnika u misije, čak je i manje zvanja.
»Život Crkve postao je jednoličniji, nije više živ i moćan. Međutim, pojavljuju se druge zemlje koje daju mnogo misionara, Indija i južnoameričke države. Glasoviti o. Ante Gabrić govorio je da je njemu bilo teže propovijedati evanđelje u Europi nego u Indiji, jer u Europi tobože svi sve znaju o tome i osjeća se daleko više blokada, a u misijskim krajevima ljudi nemaju obrambeni stav i otvoreniji su«, smatra sugovornik, no svejedno je, unatoč Europi ohladnjele vjere, optimističan glede budućnosti misijskih zvanja: »Ima mnogo pokreta iz baze, vrlo duhovnih i snažnih, u zapadnoj Europi, koji natapaju osušenu kršćansku zemlju u Europi. Uvijek je bilo tako u Crkvi. Nije dovoljno da duhovni vođe samo propovijedaju drugima, oni prvi moraju svjedočiti. Misionari upravo to rade: oni su obljubljeni u misijskim krajevima jer su ostavili sve za tamošnje ljude.«
Na pitanje koliko se svećenike potiče da budu misionarski raspoloženi i koliko Crkva kroz biskupije potiče na misionarski poziv ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj odgovara: »Ako Crkva želi da joj župna zajednica ili biskupija postane za nekoliko godina živa, da pršti od duhovnosti, želje za Bogom, angažiranih svećenika i redovnika, vjernika koji su aktivni u svojem području, valja joj njegovati misijski duh u župnim zajednicama. Biskup, svećenici, redovnici i redovnice u samostanima koji vole misije, koji se trude moliti i žrtvovati se za misije, imaju sve šanse da im zajednice ponovno ožive.«
Tvrdi da nema »čarobne formule« osim propovijedanja evanđelja Isusa Krista. »Svi smo misionari. Ovdje u našoj domaćoj Crkvi, autohtonoj, trinaeststoljetnoj, potrebno je propovijedati o misijama na fakultetima, u redovničkim zajednicama, na župama«, prisnažuje Štefan, naglašavajući ulogu Papinskih misijskih djela u objavljivanju tiskanih materijala kako bi hrvatski svećenici na terenu još lakše oblikovali misijski duh. Mali kamen bačen u Jadransko more može mijenjati oblike svih oceana, tako je i s djelovanjem Papinskih misijskih djela, koja svojim izdanjima mogu utjecati da i u najzapuštenijoj župi bude onih pozvanih u misije.
»Ako se želi uspjeti u misijskom poslanju, valja moliti za misije, imati misijsku krunicu, dan molitve za misije. Sav misijski pastoral počinje s molitvom«, nastavlja, upozoravajući da Papinska misijska djela i postoje kako bi se bilo u kontaktu sa svim misionarima.
»U Crkvi je određeno da milostinja u potpunosti mora biti poslana preko biskupija na Papinska misijska djela, koju mi onda šaljemo u Rim, gdje s različitih misijskih područja stižu molbe za različite stvari koje se tiču misija, crkvene institucije analiziraju i gledaju koliko imaju novca – za širenje evanđelja«, napominje ravnatelj Štefan i dodaje da nije dovoljna riječ, nego su potrebna djela. A misionar ostaje i kad se pojedini projekt napravi, ostaje sa svojim narodom i nakon izgradnje bunara, ambulante. »Ono što rade humanitarne organizacije misionar napravi sto puta bolje«, siguran je u tu tvrdnju.
»Kod nas nije razvijen program da se laicima omogući da idu u misije. Naši misionari, uglavnom već stariji ljudi, nisu s time još srasli i oni moraju naučiti znati upotrijebiti mlade volontere. U Sloveniji je taj sustav prilično razvijen. Za vrijeme staroga sustava, dok je misijska centrala i za hrvatske svećenike bila u Sarajevu, posebna je također djelovala u Sloveniji. To im je omogućilo snažniji aspekt misijskoga djelovanja«, ističe, svjestan mnogih problema. Kod volontera je najvažnije imati dobru volju, važno je formirati ljude da ostanu dulje, da poznaju i više jezika od engleskoga i francuskoga.
»Na prvom je mjestu navijestiti radosnu vijest Isusa Krista, misionaru laiku mora biti jasno da iz svoje vjere ide poučavati i da njegova vjera u Isusa Krista raste po radosnoj vijesti, u onome što mu je povjereno. Ako je potrebno kopati temelje, treba činiti i to, samo je važna svijest o slušanju Crkve koja je laiku povjerila da tako svjedoči Isusa«, upozorio je Štefan, napomenuvši da na taj način laici misionari, poslani od službenih poglavara Crkve, dobivaju misijski križ i imaju određeno područje djelovanja.
»Volio bih da ljudi još više prihvate način na koji Crkva djeluje u svijetu. Mi smo jedina organizacija koja ima dvije tisuće godina iskustva, ima sve moguće profile koje je odgajala tijekom stoljeća, ako doista želimo biti efikasni da materijalno pomažemo svijet. S druge strane, i da ga duhovno i kulturno obogatimo. Uzmimo što Crkva ima kao iskustvo, to iskoristimo, s time se dajmo oblikovati«, zaključuje nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj, vjerujući da će ta organizacija u još većoj mjeri postati i način života u domaćoj Crkvi.
