U ovom smo broju odlučili uz Svjetski dana štednje, koji se slavi 31. listopada, fokus staviti na pitanje rasipnosti i dakako – štednje. Nakon donošenja općenitih spoznaja o Svjetskom danu štednje, željeli smo istaknuti da postoje različiti oblici rasipnosti budući da neke od njih u našem svakodnevnom životu i ne shvaćamo kao takve. Najprije smo pokušali objasniti kako štedljivost i rasipnost mogu biti dva ekstrema, dvije krajnosti – a na »istoj crti«. Naime, prekomjerna štedljivost može rezultirati škrtošću i akumuliranjem dobara i novca isključivo za sebične svrhe. Drugi kraj te crte, u vidu rasipnosti i stihijskoga odnošenja prema potrošnji, također ima svoje štetne posljedice. Katolička je Crkva tijekom svoje povijesti vrlo često davala smjernice koje su se odnosile na socijalnu dobrobit ljudi. Socijalni nauk Katoličke Crkve objasnili smo oslonivši se na temeljnu encikliku koja se bavi tim pitanjem – encikliku »Rerum novarum« koju je krajem 19. stoljeća objavio papa Lav XIII. Rasipnost se može manifestirati i u našem odnosu prema okolišu. Naime, jedna od ključnih karakteristika modernoga industrijskoga razvoja – od izuma parnoga stroja pa sve do suvremenoga doba – upravo je stihijski odnos prema resursima našega planeta, čijim štetnim posljedicama svjedočimo danas ponajviše u vidu klimatskih promjena. Kada kažemo da je neki čovjek rasipan ili da se rasipnički ponaša, odmah to svrstavamo u nešto negativno i loše. Ipak, postoje i slučajevi kada rasipnost ne možemo ocijeniti kao nešto negativno. Isus Krist bio je »veliki rasipnik« u ljubavi i dobrim djelima – družio se s prognanima, branio potlačene, liječio bolesne i ljubio čak i neprijatelje. Na kraju se bavimo statistikama – pišemo o tome koje su najštedljivije države u Europi i svijetu te gdje se u tim statistikama nalazi Hrvatska. Također, u ovom broju zaključujemo Uzore u svakidašnjici te najavljujemo novu rubriku za sljedeće brojeve.
Uvijek zanimljive statistike često nas zaokupe, a velik broj njih veže se upravo uz razne brojke. Redovito imamo priliku proučavati infografike, »tortaste« i »stupičaste« grafove, kao i brojne druge zanimljive i manje zanimljive načine objašnjavanja statistika. Stoga nije strana doza znatiželje prema brojkama cijeloga svijeta i načinima upravljanja brojkama i štednji kad je posrijedi novac.
Prema statistikama Međunarodnoga monetarnoga fonda (MMF) za prošlu godinu najštedljiviji u Europi su Austrijanci sa 239 ušteđenih eura po osobi, slijede Slovaci sa 106 i Česi sa 88 eura. Hrvati po osobi prosječno uštede oko 63 eura, što nas smješta na sredinu europske ljestvice štedljivosti, a više od 70 posto građana štedi na jedan od mogućih načina. Najpopularniji način štednje još uvijek je onaj klasični na koji štedi oko 80 posto Europljana, slijede životna osiguranja, mirovinska osiguranja i ulaganja u plemenite metale. Prema podatcima agencije IMAS u Hrvatskoj žene štede više od muškaraca, ali i izdvajaju više novca na mjesečnoj osnovi. Unatoč tomu što žene uštede više novca, muškarci su skloniji štednji. Dok su Hrvati skloniji klasičnoj štednji, Hrvatice se odlučuju za štednju u obliku životnoga osiguranja i stambene štednje. Najštedljivija, a i najbogatija zemlja svijeta je Katar, slijede Makao, Luksemburg, Singapur i Irska. Katarska »štedna knjižica« ponajviše se puni zahvaljujući bogatim izvorima nafte i plina, a štednja doseže gotovo 57 posto BDP-a. MMF bogatstvo zemalja mjeri po njihovoj kupovnoj moći, a katarska doseže čak 144 000 američkih dolara.
Pozitivan je i velik postotak ljudi koji u Hrvatskoj štede – njih čak 80 posto, kao i trend koji se nastavlja iz godine u godinu: ekonomski se oporavljamo, stoga više štedimo i dolazimo do više novca. A s više novca dolaze i veće mogućnosti ne samo ulaganja, nego i – pomaganja.
Prije 84 godine na Prvom međunarodnom kongresu štedioničara u Milanu okupili su se predstavnici svjetskih ustanova za štednju kako bi pronašli izlaz iz krize koju je uzrokovao Prvi svjetski rat. Tada je zaključeno da je svijetu potrebna štednja kako bi čovječanstvo moglo napredovati, a posljednji dan kongresa 31. listopada proglašen je Svjetskim danom štednje.
Navedeni događaji potresli su svjetski bankovni sustav, a samim time ljudi su izgubili povjerenje u banke, kao i štedne sustave. Trebalo je naći pravi način kako ponovno educirati ljude o mogućnostima štednje i istaknuti važnost toga procesa. Svjesnost građana o važnosti štednje s godinama je rasla, ali je proslava Svjetskoga dana štednje pomalo slabila. Svoje je najsjajnije vrijeme imao od 1955. do 1970., a primjerice maskota dana u Austriji »Sparefroh« toliko je podigla svijest građana o tom procesu da je predsjednik odlučio nazvati ulicu po njoj. Početni je datum proslave Svjetskoga dana štednje podložan malim promjenama jer se u nekim zemljama kosi s njihovim blagdanima, poput Dana reformacije u Njemačkoj, ali i s »Noći vještica« čiji je utjecaj iz Amerike počeo prelaziti u Europu.
U Hrvatskoj se na Svjetski dan štednje dijele štedne kasice, organiziraju se posjeti bankama za najmlađe i građane se upoznaje s mogućnostima štednje pod okriljem određenih banaka. Na svjetskoj razini održavaju se seminari, panel-diskusije i prezentacije s ciljem financijske edukacije, poboljšanja i povećanja odgovornosti na tom području. Ove godine proslava Svjetskoga dana štednje počinje tjedan dana ranije – 24. listopada u belgijskom Bruxellesu.
Banke nam danas pružaju različite mogućnosti štednje, a mi se trebamo odlučiti koji je naš pravi potez. Jer štednja nije samo »štednja«, nego i ulaganje u našu, ali i svjetsku budućnost.
Riječ »štedljivost« u sebi sadrži pozitivnu konotaciju i svi se možemo složiti da u današnjem konzumerističkom svijetu nije lako biti štedljiv, pa je štedljivost i dobra osobina. Nasuprot štedljivosti, kada kažemo da je neki čovjek rasipan ili da se rasipnički ponaša, odmah ga svrstavamo u negativno i loše. I zaista, tako je lako danas biti rasipnik i potrošiti svoju zaradu na nešto što je prolazno i što nije nužno. No možemo li biti rasipni s još nečim osim s novcem, može li rasipnost biti dobra osobina?
Isus Krist bio je veliki rasipnik: rasipao je ljubav i dobra djela, što je zapisano u mnogim prispodobama u kojima možemo vidjeti kako se družio s prognanima, branio potlačene, liječio bolesne i ljubio čak i neprijatelje. Pravi Bog i pravi čovjek zato je primjer čiste i požrtvovne ljubavi prema kojoj se moramo ravnati. Upravo zato evanđelje nam donosi prispodobu u kojoj nam Božji Sin pokazuje rasipnike ljubavi i među nama. U Markovu evanđelju (Mk 12, 43-44) Isus je došao u hram i među mnoštvom bogataša i njihovih velikih priloga primijetio je prilog siromašne udovice. Rekao je svojim učenicima: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Naš poznati vjerski časopis »Veritas« na svojoj internetskoj stranici Veritas.hr prenosi riječi pokojnoga uglednoga bibličara fra Celestina Tomića (za kojega je nedavno pokrenut i proces proglašenja blaženim i svetim) koji objašnjava da je udovičin novčić snažan kontrast između pobožnosti književnika i farizeja. Upravo nam ona otkriva pravu sliku istinske ljubavi koja obogaćuje ljude oko nas i nas same. Taj prikaz jasno nam daje do znanja što je rasipništvo u ljubavi, što znači dati sve od sebe, »sav svoj žitak« (Lk 12, 44). Želiš li slijediti Kristov primjer, ne veži se za materijalno i prolazno, nego rasipaj ljubav i dobra djela.
Što je štedljivost za rasipnika, a što rasipanje za škrta čovjeka? Oni bi se vjerojatno složili da je i jedno i drugo – pogrješno. Ipak, nije sve tako crno-bijelo. Kada govorimo i o štedljivosti/škrtosti i o rasipništvu, treba sagledati širu sliku jer nije uvijek sve onako kako nam se na prvi pogled čini. To su dva ekstrema na istoj crti: dok štedljivac ulaže previše vremena, truda i razmišljanja u to kako što više uštedjeti, rasipniku te brige uopće ne padnu na pamet, nego samo troši glavom bez obzira, ne osvrćući se na to.
Ponekad se može dogoditi da se štedljivac pretvori u rasipnika. Recimo, kada se siromašna osoba naglo obogati pa počne rasipati novac kao da ga nikad ne će nestati. S druge strane, postoje slučajevi kada rasipnik postane škrtac, kada iz nekoga razloga počne štedjeti i na stvarima na kojima to nije potrebno. Mnogo toga ovisi i o djetinjstvu, o tome na što smo naviknuli, kakvi su nam bili i kakvi jesu uvjeti života, a svoj je utjecaj jamačno izvršio i naš odgoj. Neki roditelji svoju djecu uče kako štedjeti novac, ali na ispravan način. Recimo, lijepo je štedjeti ako se neki proizvodi kupuju na akciji, ako ne ćemo prečesto ići u skupe restorane na večere ili ako ne ćemo nepotrebno voziti automobil do obližnje trgovine u koju možemo stići i za 10 minuta hoda ili manje. Takva je vrsta štednje pozitivna. Ali nije dobro štedjeti na nekim osnovnim stvarima ako si ih već možemo priuštiti ostajući pri tome u normalnim okvirima. Također, nije dobro pretjerano štedjeti ni kada su u pitanju milodari, humanitarne akcije, pomoć unesrećenima i siromašnima. Zapravo, svatko bi trebao pomoći u skladu sa svojim mogućnostima, a Isus poziva na još više – na velikodušnost.
Ipak, jednako je loše i pretjerano trošiti, biti u tome neumjeren, ne znati povući granicu gdje ta potrošnja prestaje. Treba razmišljati o budućnosti, o tome da možda jednom ne ćemo imati dobro plaćen posao, obiteljsku imovinu ili pak neki drugi, trenutačni izvor prihoda koji nam inače omogućuje određeni životni stil. Uvijek treba imati »rezervu«, takozvani »crni fond«, koji će nam omogućiti normalan život čak i ako se, ne daj Bože, nešto loše dogodi. I to je potpuno razumno.
Kao i u svemu u životu, i u trošenju novca treba naći zlatnu sredinu. Ona ovisi o mnogim stvarima pa treba dobro razmisliti i odlučiti koliko štedljivi ili rasipni možemo i/ili trebamo biti. Ali, ponovimo: budimo rasipni u ljubavi i dobroti.
Katolička je Crkva tijekom svoje povijesti vrlo često davala smjernice koje su se odnosile na socijalnu dobrobit ljudi. Vrh Crkve odabrao je načela koja bi trebala biti putokaz svakomu kršćaninu i svakomu čovjeku koji ga želi prihvatiti. Jedna od najpoznatijih enciklika koje se bave socijalnim naukom svakako je »Rerum novarum« pape Lava XIII. koja je objavljena 1891. godine. Enciklika je nastala zbog utjecaja industrijske revolucije i urbanizacije, a bavila se ponajprije socijalnom situacijom radnika toga doba. U Katoličkoj Crkvi glavni su stupovi socijalnoga nauka upravo papinske enciklike.
Budući da je enciklika »Rerum novarum« veoma važna za socijalni nauk, valja obratiti pozornost na njen drugi dio u kojem se govori o potrebi zaštite žena, djece, starijih i nemoćnih od poslova koji nisu primjereni za njih. Drugi dio enciklike također se bavi raspodjelom dohotka, odnosno radničke plaće. Radnik bi trebao od svoga dohotka uzdržavati sebe, ženu i djecu – to jest obitelj. Ako je razborit, prema enciklici, nastojat će štedjeti, pa će tako i doći do određenoga imetka. Važno je spomenuti i encikliku »Centesimus annus« pape Ivana Pavla II. koja je objavljena 1991. godine, u povodu stote obljetnice enciklike »Rerum novarum«. Papa Ivan Pavao II. u enciklici spominje mnoge savjete Lava XIII., ali govori i o suvremenim događanjima poput pada Berlinskoga zida i završetka hladnoga rata. U enciklici se obrazlažu pitanja socijalne i ekonomske pravde, zaštita privatnoga vlasništva, pravo na osnivanje privatnih udruga te sindikata. Papa poziva države da se brinu za siromašne i da štite ljudska prava svih svojih građana. U enciklici je obrazloženo da je ateizam jedan od uzroka zbog kojih se u suvremenom konzumerističkom svijetu poriče dostojanstvo ljudske osobe.
Eksponencijalni napredak na području znanosti, tehnologije i industrijskoga razvoja jedna je od ključnih karakteristika moderne povijesti čovječanstva. Taj je uzlet rezultirao porastom standarda, boljitkom i blagostanjem za mnoge. Međutim, taj razvoj – od prve industrijske revolucije i izuma parnoga stroja pa sve do današnjega doba – nije vodio brigu o okolišu kao jednom od prioriteta. Klimatske promjene, uragani, nestašice pitke vode, ugroženost i izumiranje nekih bioloških vrsta samo su neke od posljedica rasipna ponašanja prema plodovima i resursima našega planeta.
Briga za okoliš posebna je kršćanska dužnost. Naime, Bog je čovjeku povjerio brigu za svijet, a ljudski je život dar koji treba zaštititi od raznih oblika obezvrjeđivanja, piše u enciklici »Hvaljen budi« (Laudato si’). Papa Franjo imenovao je tu encikliku prema zazivu svetoga Franje Asiškoga »Hvaljen budi, Gospodine moj« (Laudato si’, mi’ Signore) koji u »Pjesmi stvorova« upozorava kako je zemlja, kao naš zajednički dom, poput sestre s kojom dijelimo postojanje i poput majke koja nas prima u svoje naručje. Sveti Otac u enciklici upućuje hitan poziv da zaštitimo našu zajedničku kuću, a to »uključuje brigu da se cijela ljudska obitelj ujedini u traženju održivog i cjelovitog razvoja, jer znamo da se stvari mogu mijenjati« (LS, 13). »Stvoritelj nas ne napušta, on nikada ne posustaje u svojem planu ljubavi, ne kaje se što nas je stvorio« (LS, 13), nastavlja papa Franjo te zaključuje misao naglaskom kako je čovječanstvo još uvijek sposobno raditi zajedno na izgrađivanju našega zajedničkoga doma. Njegov apel ne odnosi se samo na vjernike kršćane, nego je zbog širine i univerzalnosti brige za naš okoliš upućen svima. Papa posebnu pozornost pridaje razmišljanjima mladih. Ističe kako upravo mladi traže promjenu te se pitaju kako je moguće težiti za izgradnjom bolje budućnosti, a da se pritom ne misli na krizu okoliša i trpljenja isključenih (LS, 13). Iako je briga za okoliš globalno pitanje, u potrazi za dobrim odgovorima ne smije nas obeshrabriti osjećaj nemoći s kojim ćemo se kao pojedinci susresti zbog veličine toga problema. U svakodnevnom životu svi imamo veći ili manji utjecaj na okoliš. No naš pristup odgovornosti prema okolišu, od koje svakako ne možemo pobjeći, određuje hoće li taj utjecaj biti pozitivan ili negativan. Zato: štedimo okoliš, ne rasipajmo resurse!
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
