Pozdravljam sve drage čitatelje »Maka« iz Tanzanije. Zovem se Tomislav Mesić i svećenik sam Družbe Duha Svetoga, koje često zovu i spiritancima. U misije u Tanzaniju otišao sam 2010. godine. Htio bih vas malo upoznati s jednom nama važnom temom, a to je – voda u Tanzaniji.
Svakodnevno u Hrvatskoj potrošimo prosječno 20 litara vode. Čiste i pitke. Otvorimo slavinu, pustimo vodu i uživamo. Gotovo nikada ne razmišljamo je li pristup vodi dostupan svima ili nije.
Djeci u Tanzaniji nije. Tuširanje i pristup WC-u za većinu tanzanijske djece je nepoznanica. Gotovo polovica svih ljudi u Tanzaniji nema dovoljno čiste vode, a manje od četvrtine njih ima pristojan WC.
Dvadesetak litara vode, pitke i čiste, sigurne vode iz slavine, u afričkoj perspektivi je prava rijetkost i veliko blago. U župi sv. Franje Asiškoga, u Monduli (Arusha, Tanzanija), u kojoj djelujem kao misionar, a koja uz centar broji 18 sela, samo jedno selo ima vodu iz izbušenoga bunara. A druga sela čekaju da im se netko smiluje, trebaju bunare, a do tada treba preživjeti.
Velika većina stanovništva stoga je osuđena na donošenje vode. Ne ćete vjerovati, ali nošenje vode u Tanzaniji smatra se jednim od lakših poslova, pa ga zato obavljaju djeca i žene! Pa onda, s nekoliko starih kanistara, moraju »potegnuti« put od nekoliko kilometara kako bi svojoj obitelji donijeli vodu. Zamućenu, najčešće upitne kvalitete, ali ju svejedno upotrebljavaju u svim situacijama: za kuhanje i higijenu, za napajanje stoke… Nije čudno da su česte zarazne bolesti.
U sušnim razdobljima do vode valja hodati i do šest kilometara, s kanistrom vezanim za tijelo. Sasvim je uobičajeno da dijete od 6 ili 7 godina nosi na svojim leđima teret od dvadesetak kilograma! Na tkaninu koja je omotana oko glave (na vrhu čela) pričvršćen je spremnik vode koji je naslonjen na dječja leđa…
A ti, dragi čitatelju, kada idući put bezbrižno staneš pod tuš, razmisli koliko ćeš vode potrošiti i koliko si blagoslovljen vodom. Čistom i pitkom.
I pomozi žednoj Africi.
Tomislav Mesić
