Još jedna završena Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana – koja je ove godine održana po odabiru kršćanske zajednice s Kariba pod geslom »Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči (Izl 15,6)« – otvara pitanje: Što se zapravo događa s ekumenskim nastojanjima, ima li više nade za jedinstvo kršćana, što se glede stvarnoga zbližavanja Isusovih učenika događa na svjetskoj, europskoj i hrvatskoj razini?
Svim kršćanima koji razmišljaju i koji iskreno žele biti Isusovi učenici već je dugo vremena jasno da je razdor među kršćanima sablazan za suvremeno čovječanstvo, da ta razjedinjenost otupljuje mogućnost naviještanja i svjedočenja Isusa Krista, jedinoga spasitelja svih ljudi. Razjedinjenost kršćana posebno je zabrinjavajuća i osjetljiva pred sve snažnijim naletima sekularizma i drugih suvremenih ideologija. Da je potrebno slijediti veliku Isusovu molitvu i želju »da svi budu jedno« načelno je posve jasno vodstvima svih kršćanskih Crkava i zajednica i malo je vjerojatno da bi danas igdje postojala zajednica stvarnih Isusovih učenika koji ne bi načelno bili spremni na hod prema jedinstvu svih kršćana. Za ovogodišnje Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i mnogih prethodnih, iskreno se molilo na tu veliku i važnu nakanu diljem svijeta, diljem Europe i diljem Hrvatske. Istina je da se jedinstveno kršćana može ostvariti samo po Božjem daru, a nipošto ne samo ikakvim ljudskim nastojanjima, pa ni ekumenskim susretima i molitvama, no Bog, koji premda može kamen pretvoriti u kruh, ne želi tako posezati u ljudsku i vjerničku povijest, nego očekuje da ljudi svojim radom proizvedu kruh. Zato su važna i dragocjena sva molitvena okupljanja za jedinstvo kršćana i bilo bi dobro i poželjno da ih bude sve više i da sve više vjernika svih kršćanskih Crkava i zajednica sudjeluje u njima. Zato je važno da svaki kršćanin, bez obzira kojoj Crkvi ili zajednici pripadao, u svom životu sve učini da osobno bude što bliži, što sličniji Isusu Kristu, jer kad se to ostvari, ne će biti teško sve druge prepoznati kao braću i sestre i tako stvarno izgrađivati jedinstvo Kristovih učenika.
Načelna nastojanja vodstava kršćanskih Crkava i zajednica za jedinstvo kršćana, kao i iskrena nastojanja pojedinih Isusovih učenika, u ovo naše doba nailaze na višestruke otpore koji ne dopuštaju da ta nastojanja postanu dominantna u svim kršćanskim Crkvama i zajednicama. Na svjetskoj razini, premda je u tijeku sve snažniji proces globalizacije koji čitav svijet pretvara u stanovitom smislu u globalno selo, sekularizam i druge globalne ideologije, osobito one koje su rođene u okrilju zapadne kulturne revolucije, protive se kršćanskomu jedinstvu, jer zapravo se ne žele pomiriti ni s kakvim kršćanstvom koje je na liniji autentičnih evanđeoskih vrjednota. Isusovi učenici u ovo naše doba zbog toga moraju biti jako oprezni pred naletima suvremenoga svijeta, tj. pred ideološkim ponudama koje mogu biti servirane u najljepšim aranžmanima i omotima, a sadržavati čisti otrov za kršćanstvo kao takvo, pa onda dosljedno i za kršćansko jedinstvo. Nespremnost suvremene europske tzv. elite da izričito priznaje i uvažava kršćanske korijene suvremenoga europskoga zajedništva, pa i same Europske unije, velik je izazov za sve kršćane u Europi, bez obzira na to kojoj kršćanskoj Crkvi ili zajednici pripadali, i to ne zato da bi kršćani imali ikakve povlastice u modernoj Europi, nego zato da bi Europa i njezini stanovnici uopće imali budućnost.
Premda politički utjecaj ima svoje negativne posljedice na kršćanstvo, na kršćansko jedinstvo na svjetskoj i europskoj razini, taj utjecaj posebno je poguban za ekumenska nastojanja u današnjoj Hrvatskoj. Ne radi se o političkom utjecaju koji bi stasao zajedno sa samostalnošću Republike Hrvatske ili tijekom njezine recentne povijesti, nego o starim političkim zasadama koje se javno i ne žele priznati, a još su uvijek moćne. Riječ je o politici koja je prouzročila nedavni imperijalistički krvavi rat na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a koja ne prestaje živjeti u mnogim glavama i svijestima, pa i kršćana, premda ima mnogo važnijih egzistencijalnih pitanja s kojima se sučeljavaju mnogi hrvatski stanovnici, bez obzira na svoju vjersku ili nacionalnu pripadnost. Premda je bila plemenita nakana, održani radni susreti Mješovitoga katoličko-pravoslavnoga povjerenstva za ponovno iščitavanje života blaženoga Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata nisu pridonijeli vidljivu produbljivanju nastojanja za zbližavanje katoličkih i pravoslavnih vjernika. Politika, koja ako ništa drugo, ima veliku moć trovati međuvjerske i međunacionalne odnose, još uvijek ne dopušta smišljeno i sustavno raskidanje politikantskih i ideoloških dugo njegovanih i u komunizmu stvorenih magla, što je preduvjet za katarzu, za prihvaćanje stvarnosti kakva stvarno jest. Dobro je što nakon zasjedanja Mješovitoga povjerenstva barem nisu narušeni, može se reći, dobri, uljudni odnosi dviju crkvenih hijerarhija, pa to pruža stanovitu nadu za ozbiljnije uzimanje, prihvaćanje i ostvarivanje kršćanskih evanđeoskih vrjednota u svim kršćanskim zajednicama u Hrvatskoj. Izazovi suvremenih ideologija, koje su, može se reći, neprijateljske prema svakomu kršćanstvu, kao i potreba jačanja vjerodostojnosti svake crkvene strukture, trebali bi biti prepoznati kao ozbiljan i neodgodiv poziv na rast u autentičnom nasljedovanju Isusa Krista svakoga kršćanina i svake kršćanske zajednice, a time i odgovor na potrebnu smišljenoga djelovanja za napredovanje procesa kršćanskoga jedinstva. Kršćansko jedinstvo u Hrvatskoj mora imati bolju budućnost.
