Prvi put sam javno poželio biti »konzervativan« još davne 2005. godine kad su u travnju, odmah po ispuštenom bijelom dimu, sva napredna pera iz »naših« najvećih medijskih gnijezda odapela po papi Benediktu kako je »staromodan« i »konzervativan«, »zaostao« pred jurećim progresivnim promjenama društva i vremena. Dijeleći potpuno Papina »zatucana« i »konzervativna« stajališta, čak sam u rubrici »Čujem, vidim…« napisao tekstić »S papom ‘u konzervi’«, prostodušno se tješeći da ću tako, koliko najviše mogu, i ja Papu obraniti od tolerantno empatičnih, napredno liberalnih, ali nasrtljivih napadača. No tad bijah mlađan otac ja, pa nekako nisam bićem cijelim mogao u to društvo istinskih, čvrstih »konzerva«…
A sada, nakon petnaest ljeta (jeseni, proljeća i zima također), evo me u najboljim godinama za konzerviranje, ako već ne i za dokazivanje slavne Churchillove da »onaj tko u starosti nije konzervativan, nema pameti«! Konzervativniji i od novoga, razigranoga Pape! Uz najnovije lansiranje virusa koji nepogrješivo mete isključivo »starež«, domalo moje vršnjake – usput sređujući mirovinske reforme bogatijih (ili prekobrojno siromaštvo bjednijih) zemalja širom svijeta – te u strahu ne će li dorađene verzije virusa već biti ciljane točno i za moje godište, žurim se i hitam jer možda i nemam previše vremena za malo »konzervirano svježega«… A možda će mi čak i oni napadači na Benedikta, skupa s novopridruženima im u medijskom izrugivanju Crkve i vjernika, bar za neke konzerve priznati da su bile dobre?
Na primjer one koje su nam nekoć servirali njihovi tateki, stvarni ili tek ideološki, da ne velim duhovni. Nikad ne ću zaboraviti konzerve kojima su nas hranili kao brucoške studentske guštere na 15-dnevnoj predvojničkoj, koja mi je bila strašnija i okrutnija od svih kasnijih 12 mjeseci vojnoga J(oj)NA roka. Uz besplatno sunčanje do sunčanice, da se sad ne hvalim svjetskim rekordima bez stolice, konzerve na našem jelovniku bile su ekstraspecijalitet! Ne samo što ni lovci iz »Potjere« ne bi znali što je u njima, nego ih je bilo podosta starijih i od mene 19-godišnjaka. Jest, cijepili su nas prije nekim čudom nakon kojega smo, tako se pričalo, mogli pojesti i samu konzervu, a kamoli ono u njoj. Možda baš tim cjepivima, znači i konzervama zbog kojih smo ih primali – tako se danas priča – možemo zahvaliti što smo se, u društvu s još nekim narodima tretiranima takvim realno socijalističkim terapijama, našli pri dnu zemalja po broju žrtava od koronavirusa. A možda i to što smo kronično na vrhu po umrlima od kancerogenih rakova svih vrsta?
