Uzburkalo se društvo oko socijale. Uzavrela socijalna sredina zbog društvenih djelatnika. Pa kad baš svatko ima nešto reći o socijalnim radnicima, što ne bih i ja, koji sam nekoć dječački sanjao o tom plemenitom zvanju, u kojem se pomaže ljudima, a bez liječničke kute ili kolara. Dobro pa sam na vrijeme »skrenuo«, jer čini se kako danas i nema ozloglašenijega poziva od toga. Ne samo što »ništa ne rade«, nego su postali idealan medij za sve naše propuste i promašaje. Od cijeloga toga društvenoga lanca koji nam visi o vratu, nekako su najbliži i najsličniji nama, pa što ih ne optužiti za sve naše promašene brakove, odgojne propuste, sva naša životna rastavljanja, ostavljanja, napuštanja, popuštanja, izbjegavanja, zavitlavanja… Lakše je imati vanjskoga krivca za osobno gubljenje živca. A ruku na srce, ili na obraz, tim socijalnim djelatnicima najlakše je i »stisnuti pljusku«, metaforičnu, ali i onu pravu. Jer tako su obični i svakodnevni, slični nama grješnima, slabima i malima, ne dolaze nam u blindiranim automobilima, iz svakoga im džepa ne vire dvije »gorile«… A opet, kad im daš »flisku«, njima kao kapilarama cijeloga toga velikoga političkoga krvotoka, kao da si je stisnuo i onomu vrhovnomu »faraonu« koji ti je za sve kriv, onomu ministru kojemu novci izlaze na čarapu ili onomu šefu koji te drži na minimalcu ili »neplaćenalcu«. E, a tamo gdje se bez većih posljedica može koga »flisnuti«, tamo se učas nađu i ljudske hijene i lešinari koji žive od tuđih slabosti, da i oni malo »prigrizu«.
Ukratko, mislim da su nam socijalni radnici i djelatnice sasvim neosposobljeni za taj »reporterski«, avanturistički i vratoloman posao koji obavljaju. Ako već ne mogu i oni imati tjelohranitelje, onda bi najbolje bilo da u sklopu školovanja imaju bar tri-četiri semestra obuke skupa s »Tigrovima«, »Pumama«, »specijalcima iz Lučkoga« ili kojega drugoga poligona na kojem će steći chucknorissovske vještine i sposobnosti da mogu zalaziti u razorene domove, spremni i na: »Pazi, oštar pas!« i na: »Pazi, oštar jezik!« pa i na tvrdu pest, kojom ih se toplo zna dočekati. Jer kad bi teren obilazio jedan »socijalni specijalac« poput Cro-Copa ili socijalna heroina »crni pojas – treći dan«, pitam vas ja tko bi ih još želio i pokušao klepit?! Ili, ako je preskupo to vojno-policijsko usavršavanje socijalnih djelatnika, da ih se pošalje makar u glumačke škole, gdje se uči i jahanje i gaženje, mačevanje i šakanje, i štošta drugo? Uključujući replike najgnusnijih književnih ili stvarnih zločinaca koje utjelovljuju na sceni, a čiji će prostakluk korisnicima zalediti krv u žilama! Ili ih, hm, razjariti do te mjere da još jače zviznu tu »socijalu« koja im je došla »solit pamet«?!
No, doznat ćemo i to uskoro, jer sličan eksperiment upravo se, pod okriljem nadležnih institucija i uz pomoć pripadajućih niškoristi, provodi u hrvatskim društvenim vodama na socijalnim djelatnicima.
