Već cijeli školski sat djedovski pitomo i retorički vješto uvjeravam predškolca, unuka Tomu, zašto bi mu bilo pametno pojesti bar dva lista salate, žlicu kelj-variva ili miksani špinat skriven u umaku… Ne. Mali nevjerni Toma uvjereno zna da su od sveg toga puno bolji kolač i sladoled, koje je vidio u hladnjaku. Kao, »za poslije ručka«, ali… Ne vidi razloga zašto mu to ne bi bio ručak, i dobrih sedam minuta (dok sa svoje strane nije prekinuo verbalnu komunikaciju) prilično dobro me u to uvjeravao jer »jelo je jelo i važno je pojesti nešto«, kako to kaže njegova mama, i još kako se »djeca ne smiju prisiljavati da jedu što ne žele jer će onda biti ‘tramizirani’, a to je nešto jako loše«. Na moje medene riječi sad odgovara tek prekriženim rukama, obješenim nosom i pogledom »udalj i uvis«. Baš sličnim onomu kakav su imali i moji roditelji kad bi mi za velikim obiteljskim ručkom djed kratko rekao: »Dok nisi pojeo, nema dizanja od stola! Javi mi se kad budeš gotov…« A sada njegovi roditelji, Tomini mislim, djeca moja, gledaju me nekako čudno, prijekorno. Možda sam nesvjesno povisio notu glasa? Možda nehotice mašem rukama ne bih li maloga uvjerio u zdravlje s tanjura? A ne jednom čuo sam ih govoriti kako djecu »ni na što ne smijemo siliti«, niti im »zapovijedati bez argumentacije«, bez obrazloženja koja će, eto i za stolom, dovoditi valjda do »prosvjetljenja« i prihvaćanja… Je da, što bih ja stari magarac i htio?! Maleni će za pet-šest godina moći sam i svoj spol birati, pa kako ne bi već sad birao ručak!?… Čemu se ja uopće više čudim u tom svijetu gdje djeca znaju bolje od roditelja što je za njih dobro; u kojem se moja kći – napunjena internetskim znanjem o štitnjači i hormonima – sprema sutra svoga doktora oštro poučiti o dijagnosticiranju i davanju terapija; u kojem uredska skrivala uče branitelje što je ratovanje, portiri savjetuju savjetnike, nepismeni propovijedaju o jeziku, a ministranti i čitačice poučavaju biskupe crkvenomu nauku… Ne usuđujemo se danas više ni odgajati, ni upravljati, ni zdravim razumom se služiti. A sve je, nekako, počelo kad su nam prvo od noći napravili dan. Popalili sve lampe, sva dnevna događanja i zabave preselili u noć tako da nam se danas čini sasvim neprirodno ako bi nogometaši odigrali derbi u prijepodnevnim subotnjim satima jer »zar nije normalno jurcati navečer u 21, kad je čovjek najsvježiji i najodmorniji, kad puca od snage?«! Onda su nam pak majke pretvarali u očeve, učinivši ih manje važnima ako uz dvoje-troje djece nisu imale i puno radno vrijeme ili bar dvije titule. Danas nam i očeve i majke pretvaraju u nešto treće, sve dok ne priznamo da je baš najnormalnije da roditelj s brkovima doji malenoga (makar sa šlaufa gumenoga), a da onaj drugi, onaj »ljepši«, najljepše izgleda kad drži pneumatsku bušilicu…
– Hajde, deda – iz misli me čupaju stariji unuci – jesi li konačno pojeo svu »travu« iz Tomina tanjura, da možemo donijeti kolač i sladoled?
