Pročitavši misli poznatoga britanskoga pisca i kršćanskoga apologeta Gilberta Keitha Chestertona o smislu obraćenja za katolike, čovjek može ostati uvelike zbunjen. Taj autor u knjizi »Katolička Crkva i obraćenje«, naime, problematizira sam koncept obraćenja. Što bi označavalo obraćenje, pita se Chesterton: radikalnu, odnosno apsolutnu promjenu životnih navika i biranje novoga stila života koji će biti usmjeren na život za Krista i u Kristu ili pak nešto drugo?
S druge strane suvremeni vjernik ne može ne pomisliti kako obraćenje i nije za njega jer često može čuti kako je to nešto uistinu mukotrpno; cjeloživotni proces čija mu smislenost često izmiče. A opet ima i onih koji mu govore o obraćenju kao o apsolutnom zaokretu u odnosu na »ono prije«, kao o početku novoga života. Pritom vjernik ne zna što mu je od toga dvoga teže prihvatiti. Zbunjenost biva utoliko veća ukoliko se zapazi da je prva i temeljna Isusova propovijed bila upravo o obraćenju i vjerovanju evanđelju. To dvoje – poziv na obraćenje i istinska vjera u evanđeosku poruku – stoji na početku Isusova djelovanja. Stoga nije zgorega pojasniti narav obraćenja na koje Isus poziva, a time i načine kako čovjek do obraćenja može doći.
Obraćenje je, kako i sama riječ kaže, obrat. Pretpostavlja se, dakle, da čovjek odlučuje mijenjati način kretanja. To doista i jest smisao pojma obraćenja na hebrejskom jeziku jer hebrejski glagol »šub« naglašava povratak na pravi put. Mogućnost povratka na pravi put pretpostavlja da je čovjek s njega u jednom trenutku zašao, ali i da ga u svojoj dubini ipak poznaje, jer samo mu se tako može i vratiti.
Ako je pak to posrijedi, biblijska vizija obraćenja otkriva duboku istinu o čovjeku. Teologija je to nazvala naravnim zakonom koji je upisan u svakoga čovjeka. On kao da teče čovjekovim venama te ga neprestano poziva da mu se vrati.
I doista, ne može se prosječni čitatelj biblijskoga teksta Knjige o Joni oteti dojmu da je čovjeku dobro poznato da ne treba biti onaj koji prolijeva krv i zatire tuđe gradove. Jer to je temeljna povijesna trauma koja se krije iza te kratke pripovijesti o proroku koji neprijateljskomu asirskomu narodu mora naviještati obraćenje: povratak viziji bratstva koja je u nj duboko upisana, ali ju je narod zbog vlastitih interesa potamnio. No stvar je tim zamršenija jer prorok ne vjeruje u promjenu Asiraca zbog traume koju je od njih sam pretrpio. Kako vjerovati onomu tko te povrijedio do mjere da je spalio tvoj grad? Tada u njemu započinje osobna borba opiranja Bogu koji poziva na obraćenje. Od siline vlastite životne borbe s neprihvaćanjem mogućnosti promjene Ninivljana Jona sam odlazi s puta koji mu Bog nalaže te započinje svoje lutanje. Sve do trenutka kada shvati da mu treba obraćenje vlastitoga vjerničkoga bića, koje je pozvano ljubiti i neprijatelje.
Sve to pokazuje da se do istinskoga obraćenja, odnosno promjene životnoga stila, ne dolazi ni na koji drugi način doli povjerenjem u Božje riječi. Tek čovjek izručen snazi Božjega govora uspijeva nadvladati sebe i svoju bujicu riječi jer tada biva uhvaćen u Kristovu mrežu, baš kao i prvi učenici koji napuštaju ribarenje kako bi osluhnuli Kristove riječi. Ako bi nepažljivi čitatelj pomislio da im je to bilo jednostavno, neka samo prizove u pamet sliku ribarskih brodica na hrvatskom priobalju te oporost i krutost ljudi mora.
I baš to je ono što Krist svojom riječju želi promijeniti: ljudske misli i ljudske riječi učiniti više božanskim tako što će ljudsku riječ protkati božanskom riječju.
Promjena o kojoj je riječ možda je još snažnije naznačena u grčkoj riječi za obraćenje – »metanoia«. Ona naznačuje proces odlaženja onkraj uma, odnosno onkraj vlastitih misli i riječi. Tek tako čovjek postaje više Božji, a manje uokviren vlastitom ljudskošću. Zato bi jedno od temeljnih poslanja Crkve – štoviše, smisao cjelokupnoga njezina poslanja – uistinu trebalo biti naviještanje Božje riječi. Crkva je pozvana biti tumačem Kristovih riječi po kojima se čovjek sve više mijenja u vidu postanka i ostanka djetetom Božjim. Stoga je 2019. papa Franjo treću nedjelju kroz crkvenu godinu i proglasio Nedjeljom Božje riječi. Jer ako ljudskim srcem zagospodari riječ Božja, čovjek je sposoban biti neprestano nov i istinski ispunjen Kristom. Život tada biva smislenijim i lakšim jer Riječ osvjetljava tmine ljudskoga života i čovjeka neprestano vodi k izvoru Božje milosti.
