Težina učeničkih torba i brojnost školskih predmeta, visina učiteljskih plaća i širina roditeljskih očekivanja, manjci sustava vrjednovanja i višci školskih kapaciteta – brojne nesumnjivo važne teme uz početak svake školske godine javnosti skrenu pozornost s one najvažnije: s učiteljske posvećenosti učeniku koja uz potporu roditelja ne rađa samo znanjem, nego i značajem; koliko vrjednotama za pojedinca toliko i vrijednošću za čitavu zajednicu. Iako primjera takve posvećenosti u Hrvatskoj ne nedostaje, oni rijetko dobiju riječ – čak i kada se u javnosti raspravlja o njihovu pozivu.
S. Ružica Dodig: »Kao učitelji pozvani smo uvijek pratiti čime se djeca bave, što gledaju, što traže. Jedino tako od njih možemo nešto i naučiti«Zato smo troje uzora takve posvećenosti iz svih razdoblja školskoga obrazovanja – razrednoga, predmetnoga i srednjoškolskoga – zapitali o njihovim aktivnostima i metodama, motivaciji i plodovima, a u razgovoru su nam otkrili i kako roditelji i učitelji novu školsku godinu mogu učiniti plodonosnijom.
Zajedništvo se razvija i prostorom
»Ako učenici u prvom susretu s učiteljem osjete bliskost, u njegovu će radu prepoznavati ljubav svojih roditelja«, svjedoči nam Ivan Bazina, učitelj razredne nastave u zagrebačkoj Osnovnoj školi Lotrščak, koji videozapise s idejama za aktivnosti s djecom objavljuje i na YouTube kanalu »Učitelj Ivan«. Posebnu pozornost na početku školske godine mladi Sinjanin stoga posvećuje umnogome zanemarenu sredstvu odgoja: razrednomu ambijentu. »Učionica je na početku bila sterilno bijela te sam je uz pomoć slikarice Manuele Gospočić želio vizualno oplemeniti, ali i probuditi ljubav učenika prema njihovu gradu.« Na zidovima učionice tako su svoje mjesto našli kula Lotrščak i citat iz kultnih Smogovaca, ali i plavi tramvaj. »Većina učenika u školu dolazi upravo tramvajem. Neki se dnevno voze i po sat vremena, pa je to ujedno simbol njihove odvažnosti.« Razred koji pohađaju samo dječaci krasi još i mreža za gol za vješanje slika, ali krasi ga i neobično očitovanje učiteljske i roditeljske suradnje.
Malo snalažljivosti, malo providnosti
»Tijekom ljetnoga odmora naišao sam na fotografiju knjižnice u obliku barke i pomislio da je to predivna ideja za kutak za čitaonicu. Ideju sam samo spomenuo roditeljima učenika, ali djed jednoga učenika ubrzo se ponudio da nam izradi takvu barku – knjižnicu.« Upravo je bliskost s roditeljima osobitost sugovornikove škole, koju su roditelji i osnovali.
Ivana Milišić: »Gdje ima slobode i igre, uvijek ima i djece, a kada na svojim učiteljima vide da vole to što rade, i učenici to uzimaju k srcu«»To učitelju daje slobodu koju učitelji u državnim školama nemaju. Primjerice, kada sam prije četiri godine započeo organizirati dječju alku ispred škole, roditelji su se pobrinuli da se djeca okušaju i u jahanju na ponijima! Moji učenici alku danas vole gotovo više nego nogomet, pa su ljetos sa svojim obiteljima došli i u Sinj.« Iako se ove godine oprostio od svojih četvrtaša, Bazina ističe da razred želi održati na okupu u »Društvu mangupa«. »Na poticaj učenika planiramo nastaviti druženje na desetak projekata godišnje – kampovima, izletima, igrama… Za to je dovoljno samo malo snalažljivosti i malo providnosti«, zaključuje.
Tajni sastojak: vrsni učitelji
Nespomenuti su tajni sastojak, naravno, i vrsni učitelji. A ako je suditi prema priznanjima Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, baš takvima obiluje Katolička osnovna škola Šibenik. Jedan od njezinih zaštitnih znakova školske su predstave, za čiju je pripremu o Božiću i blagdanu zaštitnika škole sv. Josipa zadužena i učiteljica savjetnica hrvatskoga jezika Ivana Milišić. »Naša posljednja predstava dobila je toliko pozitivnih reakcija da smo je nakon školske premijere morali još triput prikazati za učenike drugih škola županije. Takav uspjeh ima i dodatnu težinu jer su svi koji rade na predstavama samouki, a scenarije osmišljavamo sami«, napominje sugovornica i dodaje da pripreme za predstave započinju mjesecima prije izvedbe. »Nastojimo uklopiti sve izvannastavne aktivnosti: plesnu grupu, zbor, mažoretkinje, recitatore… Probe počinju već u listopadu, a u tjednima prije predstave vježbamo svaki dan.«
Gdje ima slobode i igre, uvijek ima i djece
U doba kada vlada opće uvjerenje da je djecu nemoguće i za što zainteresirati, takav učenički angažman čini se posve nevjerojatnim. »Gdje ima slobode i igre, uvijek ima i djece, a kada na svojim učiteljima vide da vole to što rade, i učenici to uzimaju k srcu. Svake godine pomislim da više ne mogu, ali kada doživim reakcije djece, roditelja i kolega, shvaćam da ne mogu to napustiti jer to je poziv koji me ispunjava.« No rad na školskim predstavama nije samo izvannastavna razonoda, nego i važno oruđe podučavanja. »Od silnoga naglašavanja STEM-a kao da smo zaboravili da su čitanje i pisanje osnovne životne vještine, a djeca odrasla uz gledanje ekrana sve manje govore i sve manje pišu. Nedavno me čak jedno dijete s dobrim školskim uspjehom upitalo što znači riječ ‘barka’. Baš zbog toga ne smijemo spuštati kriterije, nego ostati dosljedni.« Da dosljednost cijene i djeca, pokazuje trajna popularnost školske dramske skupine. »Brojni se učenici nakon završetka škole nastavljaju hobistički baviti glumom, a neki se i profesionalno usmjeravaju na dramu«, primjećuje Ivana Milišić.
Od Maloga Lošinja do velikoga platna
Premda se malo učenika malološinjske Srednje škole Ambroza Haračića odlučuje profesionalno posvetiti filmu, iskustvo koje stječu na izbornom predmetu »Filmska umjetnost« malo se s čime može usporediti.
Učitelj Ivan Bazina iz zagrebačke Osnovne škole Lotrščak za svoje učenike organizira Dječju alkuGledanje i analiziranje filmova, snimanja i putovanja, radionice i forumi, domaći i inozemni festivali – sve to sa svojim učenicima dijeli s. Ružica Dodig, službenica milosrđa koja uz neuobičajeni izborni predmet predaje i vjeronauk. »Nakon pandemije koronavirusa započeli smo s filmskom sekcijom, a danas filmsku umjetnost u dvije skupine pohađa maksimalan broj od 30 učenika. Usto već treću godinu na filmskom forumu u kinu ‘Vladimir Nazor’ predstavljamo radove nastale u našoj školi, a uz sudjelovanje na festivalima u Karlovcu, Dubrovniku i Mariboru osvojili smo i nagradu na festivalu u Rimu«, navodi sugovornica. A sve je započelo s glazbeno-scenskim predstavama mladih koje je trebalo popratiti digitalnim sadržajem. »Poglavari su prepoznali tu potrebu te smo u Italiji pronašli preddiplomski studij umjetnosti i novih tehnologija, nakon kojega sam završila i diplomski studij grafičkoga dizajna.«
Škola – prirodan dio iskrena odnosa
Njezina nastavnička uloga umnogome se razlikuje od ostalih. »Možda je teže zbog održavanja discipline, ali je svakako lakše jer filmom možemo dodirnuti pitanja smisla i osobne priče učenika. Ujedno, iskustvo praktičnoga rada od osnovne ideje do završnih rezova vrlo je vrijedno jer film je sličan životu: čovjek zamisli jednu priču, a u stvarnosti nedostaje svjetla, nema baterije, glumci se ne pojave…« Da nije kamere, nikada se ne bi mogli upoznati ni brojni svjetovi koje osobito introvertiraniji učenici nose u sebi, napominje sugovornica. »Umjetnost nam pomaže shvatiti da smo ispod kože zapravo svi isti. A ta se svijest u učionici zna izgubiti. Zato i nastavu vjeronauka s kolegicom s. Katarinom Mikić nastojim prožeti izletima, druženjima, duhovnim obnovama… Da škola bude samo prirodan dio iskrena odnosa.« I dok žali što na Vjeronaučnoj olimpijadi nema kreativnih disciplina, a primjećuje i nedostatak i katoličkih platforma za tehnički i duhovno vrjednovanje kreativnoga rada, s. Ružica Dodig nade polaže – u djecu. »Kao učitelji pozvani smo uvijek pratiti čime se djeca bave, što gledaju, što traže. Jedino tako od njih možemo nešto i naučiti.« U tome je možda sva tajna dobrih učitelja.
Kako do radosnije školske godine
