Povijest sakralne umjetnosti znatiželjniku ne umije ponuditi valjan razlog zašto pozornost umjetnika sve do novijega doba nisu zaokupile najdirljivije riječi koje je Krist uputio onima od kojih je izišao – tijelom od Židova, a duhom od Oca. Iako se svojim dramatskim nabojem mogu mjeriti i s agonijom Getsemanija i ekstazom Tabora, trenutci kada je Krist protužio svoje zapijevke nad Jeruzalemom i kada je Ocu izrekao svoju velikosvećeničku molitvu tek su nedavno pronašli svoje mjesto na slikarskoj plohi i u kiparskoj radionici, pa tako i u mašti vjernika. No upravo mašta – ljudska moć koju je još sv. Toma Akvinski držao povlasticom duha, a ne tijela – može utažiti znatiželju s početka. U povijesti raskola Crkve mašta će u grubim crtama razaznati Kristovu bol nad raspršenim Jeruzalemom; a povijest ponovnoga sjedinjenja Crkava ocrtat će joj uzvišenu radost njegove molbe »da svi budu jedno«. Život je Crkve doista nalik ikoni njezine vjere; no zato su i ikone Crkve vjerna oličenja njezina života.
Nije stoga čudo što razdijeljene Crkve vidljivo dijeli i središnja ikona kršćanstva – križ. To je u svojem rukopisu »Ikonografija ikone« zamijetio i Zlatko Latković. Skicirajući različite vrste križeva koji se javljaju u kršćanskoj ikonografiji, Latković navodi da je križ s petljom vlastit Koptima, a grčki i rimski vjernici njeguju četverokraki križ s uspravnom gredom različite duljine. No dok će na Zapadu različiti križevi razlikovati tek crkvene zajednice ili službe – primjerice, jeruzalemske od malteških vitezova ili pape od nadbiskupa – na Istoku će križ postati i znamenom raspoznavanja čitavih Crkava. Tako položaj najkraće, treće grede na dvostrukom pravoslavnom krstu već izdaleka dijeli Ruse od Ukrajinaca.
No premda su ga kršćani preuzeli kao znak razlike, križ još od pretkršćanskih vremena nosi jedinstvenu simboliku. »Križ postoji u gotovo svim kulturama i religijama i staroga i novoga vijeka kao simbol sjedinjenja neba i zemlje, prostora i vremena«, navodi hrvatski ikonograf.
Unatoč svojoj kulturnoj uvriježenosti, križ je kao sredstvo pogubljenja za kršćane dugo ostao znakom sramote. Pa makar najstariji prikaz raspeća u Palmiri potječe još iz 134., a drugostoljetni rukopisi novozavjetnih knjiga već nose Kristov križni monogram, makar su već i oci prvih vremena »znakom Gospodnjim« znamenovali svoja čela, Latković u svom rukopisu tvrdi da prava ikonografska povijest križa započinje s obitelju koja je križonošama dala pravo građanstva. Rimskomu je caru Konstantinu, naime, godinu prije potpisivanja Milanskoga edikta 313. glas s neba u snu obećao pobjedu stupi li u boj pod znakom križa, a njegova je majka Helena nedugo poslije u Jeruzalemu pronašla križ na kojem je pogubljen Nazarećanin. Na mjestu pronalaska dala je 325. izgraditi današnju baziliku sv. Groba, donijevši iste godine relikviju sv. Križa u Rim. Ondje će u svojoj nekadašnjoj palači podići i baziliku koja, navodi Latković, postaje »središtem kulta Našašća sv. Križa.«
Našašće Križa – suvremenim rječnikom, njegovo otkriće – za Zapad je doista predstavljalo i otkriće jezika simbola koji će brzo prodrijeti u svijet izvan rimskih bazilika. Diljem sveopće Crkve iz novoga su blagdana Križa iznikle ikone bez kojih je bogatstvo njegova značenja mnogo teže proniknuti. No jedan od triju istočnih Spasiteljevih blagdana baš je na Istoku doživio svoje liturgijsko obogaćenje. »U Carigradu se 3. svibnja pod imenom Uzvišenja sv. Križa slavilo ponovno našašće križa za koje je zaslužan bizantski car Heraklije (629.), a Jelenino je našašće Križa slavljeno 14. rujna, što je za pape Grgura Velikoga ušlo i u rimski kalendar. Ta je dvojnost ukinuta u latinskoj Crkvi tek 1960.«, razjašnjava Latković povijest blagdana čija rujanska proslava danas sjedinjuje posvećenje jeruzalemske bazilike i oba našašća Križa.
Uz relikvijare u bazilikama diljem svijeta Kristov je Križ trajno prebivalište pronašao i na raspelima čije oblikovno i sadržajno osamostaljivanje u srednjem vijeku najavljuje i osamostaljivanje umjetničkoga stvaralaštva uopće. Latković je za svoga boravka u Njemačkoj i sam pronašao i obnovio jedno devetnaestostoljetno pravoslavno raspelo, drvenu rusku ikonu oslikanu temperom s obiju strana. Ona je zasigurno »stajala iza oltara, jasno povezujući zbivanje na njemu s Kristovom žrtvom«. U njezinu je središtu Raspeti, prikazan u italo-bizantskoj maniri – bez trnove krune i znakova trpljenja – a na vrhu je »nerukotvoreni obraz« Uskrsnuloga. Podno njega anđeli se Gospodnji klanjaju Kralju slave, kako im piše ispod koljena, dok Krista okružuju sunce i mjesec u spomen na riječi proroka Joela. Pod križem s jedne strane tuguju Bogorodica i sv. Marta, a s druge Ivan Bogoslov i rimski satnik. Kroz satnikovo koplje i izopovu trsku sa spužvom umočenom u ocat naziru se jeruzalemske zidine. Dva ćirilična slova G upućuju na golgotsku goru podno koje je po predaji pokopana glava praoca Adama.
Za zapadnjački ukus neuobičajeno spokojnom ikonom ipak dominira naoko samorazumljiv natpis: »Krstu tvojemu klanjamo se, Vladiko, i sveto uskrsnuće tvoje slavimo.« No pročita li ga se s motrišta odijeljene braće, zasigurno će izazvati nelagodu. Lutheru raspelo nije bilo sablažnjivo, ali ni poklonstva vrijedno; Zinzendorf je u njemu vidio tek izlišno prenaglašavanje tragedije ljudske patnje ponad trijumfa Božjega uskrsnuća; Calvin je otišao najdalje, prepoznajući u raspelu sam »đavolski lik Kristov«. Nimalo slučajno, vjera u puninu otajstva za koje svjedoči ikona Križa Gospodnjega očuvala se baš ondje gdje se uznosita nada u Uskrsnuloga nije odvojila od ponizne ljubavi prema Raspetomu. Ikone kojima je Zlatko Latković posvetio svoje životno djelo nisu bile tek sredstvom očuvanja toga svetoga jedinstva. Blagdan Uzvišenja sv. Križa podsjeća nas da su ga one vjernicima – i otkrivale.
Svršetak
