Iako je Nedjelja Gospodinova uskrsnuća i dan koji u srca ulijeva toliko radosti, nade i sigurnosti, dan je to koji upućuje i na mjesto groba, mjesto o kojem čovjek tijekom života malo razmišlja ili nikako ne razmišlja i ono koje ga podsjeća da je na ovoj zemlji samo hodočasnik. I dok nekomu čovjek obećava ljubav do groba, s druge strane čovjek svojim mislima, riječima i djelima može nekoga natjerati u grob. A dok pak čovjek čini nešto loše, šuti kao grob ili se već možda nalazi jednom nogom u grobu. No promatrajući život od kolijevke do groba, vidi se koliko je taj ljudski život čudesan i da nije stvoren da umre, nego da živi.
Život čovjeka nauči da bijelo teško ostaje bijelo, ali da bi bijelo ostalo bijelo, čovjek ne traži svoje ideale na zemlji. »Može li se uopće govoriti o idealima tamo, gdje nema više kontakta s Kristom, neusporedivim idealom čovječanstva? A gdje nema više ideala, tamo je pad neminovan i katastrofa neizbježiva. Jer ako je ono što čovjek ljubi ispod njega, onda mora da se sagne i gmiže kao životinja, čiji je ideal na zemlji u zobi, slami i vodi. Ako je ono što ljubiš iznad tebe, onda ćeš se dizati poput orla u nebeske visine, sposoban da prezreš sve što je nisko i ružno, pa i samu smrt, kada to ustreba« – potiče blaženi Alojzije u svojoj homiliji (3. veljače 1941., Dubrovnik).
Smrt… Reći će antički filozof Epikur: »Dok smo mi, nema smrti, a kada nastupi smrt, više nema nas.« I toliko je puta upravo ta smrt »kriva« za rastanak s voljenim osobama. A kada koga napusti voljena osoba, blizinu te osobe na poseban način osjeća na grobu. Mjesto je to koje ljudi onda posjećuju, na kojem se mole, a možda čak žele i razgovarati s tom osobom. Tako mjesto koje je ljude razdvojilo postaje mjesto susreta. Tako grob nije više mjesto mraka, plača i rastanka, nego svjetlosti, radosti i susreta, ali i stalni podsjetnik na prolaznost i hodočašće prema Domovini gdje smrti više nema i gdje je radost vječna. Grob, tako shvaćen, onda i mijenja čovjekova životna iskustva i otvara pogled prema vječnomu životu za kojim čovjek čezne cijeli svoj život.
I svaki taj čovjekov grob ostao bi mjesto mraka, plača i rastanka da s jednoga groba u povijesti kamen nije bio dignut. Dignuti kamen na tom grobu uplašio je Mariju Magdalenu na isti onaj način kada joj je i kamen grijeha pao s njezina srca. Jer tada je spoznala ljubav, spoznala je Gospodina koji joj je u svom pogledu otkrio ono što je već davno bilo u njoj – ljubav. A ondje gdje je ljubav, ondje je i pogled.
Na grobu sada izostaje Kristov pogled, ali ne izostaje ljubav. Ta ljubav opet pokreće, pokreće na donošenje radosne vijesti praznoga groba. Kao i Marija Magdalena, i apostoli nalaze ljubav, ali ne i Gospodina. Jer da bi se vidjelo Gospodina, sada je potreban drugačiji pogled, pogled vjere koji sada do kraja daje vidjeti Gospodinov plan s čovjekom: a to je uskrsnuće tijela i život budućega vijeka. To kršćani vjeruju i tu vjeru svake nedjelje ispovijedaju, baš kao i jednoć na krštenju. Jer Gospodinovo uskrsnuće bilo je i njegov konačni odgovor za ljubav koju ima za čovjeka.
Baš zato kršćani nisu pozvani tražiti nešto što im nije potrebno, nego su pozvani tražiti ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Pozvani su težiti za onim gore, neprolaznim, ne za zemaljskim, prolaznim – jer to što je gore ispunjava čovjeka i daje smisao njegovu životu. Ako ljudima i nije dano da znaju što im je potrebno, dan im je dar ljubavi prema Gospodinu i bližnjemu kao jedino što im je potrebno da se jednoga dana mogu s Kristom pojaviti u slavi. A to pak znači poziv kršćanima da svoj život neprestance oblikuju po Kristu, s Kristom i u Kristu koji je pobjedom nad smrću otvorio pristup vječnomu životu.
Tu ljubav i pobjedu uskrsnuloga Gospodina trebamo dijeliti i svjedočiti jedni drugima. Tako je i čestitka od dvije riječi: »Sretan Uskrs!« jako bremenita jer njome se izriče želja da se jednoga dana, nakon ovoga života, svi nađu kod Gospodina, odnosno da budu spašeni. Na tom putu spasenja ljudi su dar jedni drugima jer u svima je ljubav i od ljubavi žive. I u toj ljubavi čovjek pronalazi svoje dobro i cilj za kojim čezne jer Bog nije stvorio čovjeka za raspadljivost, nego za vječnost. Na vjernicima je samo da kroz život trče tako da dobiju i da jednoga dana mogu primiti neuveli vijenac slave koji je za ljude pripremljen još od postanka svijeta jer Bog se ne raduje propasti živih, nego hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.
Kamen s groba je dignut. Valja trčati. Iako u grobu vjernici ne će naći Gospodina, ipak se ondje susreću s najvećom istinom vjere: Isus je »svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život«.
