Na početku korizme u središtu metropole. Kao i svaki pravi muž (»bez grunta«), subotom na placu kupujem »zelenjavu«, mladi luk i prve povrtnice za posne korizmene jelovnike ženice mi Jelice. Kadli, iz obližnje crkve, eto ti njezina brata! Legendarnog »Sina Oluje«, a mog »šure«. Istina, i on je oboružan najlonskim vrećicama, ali… Nema kud pa je izravan:
– Hej, šogi! Čuj, mi obični vjernici… Mi nemamo obvezu »ispovjedne tajne«? Mislim, sad sam bio na ispovijedi pa…
– Pa ne moraš se valjda još i meni ispovijedati? – oprezno se smijuljim. – Zar velečasni nije imao dosta snažan »deterdžent« da te očisti?
– Ma, skoro pa me i »izbijelio«! – prihvati šuro veš-spiku. – Ali čuj, ja sam mu samo krenuo objasniti zašto sam dvaput bio pijan, a on meni, točno ovak’: »Što, a ne zašto! Nabrojite grijehe, a ne tumačite ih!«… Pa, čovječe Božji, zar je to svejedno što sam se ja napio kad sam se našao sa svojima dečkima s fronte… Pa nisam ja bio pijan iz zabave, neg’ iz muke, iz jada kad smo se svi pogledali, pospominjali i zapitali dokud smo došli i za što smo se borili! Pa tko se zdrav ne bi napio od svega što nam se u državi i društvu događa! Baš tog dana je bio i taj famozni prosvjed novinara. Pa toga nema nigdje! Zbog »neslobode govorenja« prosvjeduju oni koji se najslobodnije rugaju sa »svim živim i mrtvima«! Koji mirno uz fotku biskupa stave potpis »Glup i gluplji«, a rugaju se i relikvijama svetaca!? Ili oni »drugovi iz vlasti«, čije novine i postoje samo da smisle što otrovnije naslovnice?! Udri po svemu, a najslađe po hrvatstvu, Crkvi, braniteljima i obitelji. I sad takvi nemaju dost’ slobode govora??? I čude se kad ih drugi, za takve svinjarije, tuže?! Pa tko je tu lud?! A kad na njihov račun, jednom godišnje u jednom malom Kaštelu naprave jednu pravu satiru, i to na karnevalu gdje je ironiji i mjesto, onda bi ih ti lijevi »borci za slobodu« odmah »satrali«, puni smisla za satiru?! Ee, tek tada otkrijemo o kojim temama »nema slobode govora«! Pa, Joža nam se i opio tek kad je to shvatio! On, »bedaček«, mislio kako prosvjeduju oni koji ne smiju napisati pozdrav s naših maskirki iz ’91! – zastade zahuktani šuro. – Hajde, ti ga napiši ako si faca, ili hajd’ napiši da je »homoseksualizam bolest« pa ću te pitati o slobodi govora. Prvi te budu zatukli ovi koji sada kmeče zbog nesloboda! I kako da se, od svega toga, ne napiješ!?… A onda mi, tu na ispovijedi, ovaj ne pusti da mu objasnim zašto sam pio…
– Čuj… ima pravo! Nije ispovjedaonica »Nedjeljom u 2« pa da se do mile i nemile volje uprazno naklapa! – naprasno »zaklopih« razgovor, ne želeći mu otkriti da sam prije nekoliko dana sam, u istoj crkvi, »tumačio« ispovjedniku kako »jesam psovao, ali nikad drugu osobu, i nikad da uvrijedim, već onako, samoga sebe«. A sve zbog razloga sličnih njegovima. Imao sam tek malo više sreće da sam naletio na svećenika koji je bio strpljiv slušati to »pokajanje s ispričavanjem«.
Vratih se kući, opterećen i cekerima, i takvim, čisto korizmenim mislima… Na vratima me dočekuje »tatina najpametnija«, osmašica Marta.
– Gdje si bio tata? Sigurno na ispovijedi?
– Otkud ti to?? Pa bio sam prije tjedan dana!! – uvrijeđen sam.
– Ali jučer si psovao…
– Ma gdje?!
– Pa za radnim stolom, pred računalom… Točno sam te čula, rekao si: »Je…
– Je, još i to! Da sad i ti malo psuješ, sve na moj ispovjedni račun? Idi tamo i čitaj lektiru! – zalupih vrata sobe pa u sebi opsovah… gradski plin! Do prije koju godinu, dok smo se grijali na drva, mogao sam makar u šupi, uz sjekiru i kvrgave hrge, »ispsovati se« (sebe ili se), siguran da me ne čuje nitko. Osim dragog Boga. Oprosti mi, Bože.
