U hrvatskom narodnom preporodu prve polovice 19. st. veliku su ulogu imali svećenici, osobito književnici, a zacijelo najznamenitiji među njima bio je Pavao Štoos.
Rođen je u Dubravici, u župi Rozga kod Zaprešića, 10. prosinca 1806. Do petnaeste godine živio je s roditeljima, a na poticaj župnika Jurja Ročića 1821. otišao je u Zagreb i upisao gimnaziju. Za sedam godina završio je osam razreda. Bogosloviju je upisao 1828., a 1833. zaređen je za svećenika. Na zagrebačkom Kaptolu obavljao je različite službe, a od 1838. bio je tajnik biskupa Haulika i propovjednik. Znao je latinski, njemački, francuski i mađarski. Godine 1842. postao je župnik u Pokupskom i ondje službovao do smrti 30. ožujka 1862.
Pjesmama se javio u gimnazijskoj dobi. Prve je pjesme napisao na latinskom. Već za boravka u sjemeništu počeo se dopisivati i sastajati s vođama narodnoga preporoda Gajem, Demeterom, Vrazom, Rakovcem i dr. Kada je Gaj pokrenuo novine »Danica«, od početka je u njima objavljivao pjesme i članke. Među poznatijim su mu pjesmama »Poziv u kolo ilirsko« i elegija »Kip domovine vu početku leta 1831.«, koja slovi za najbolju kajkavsku pjesmu iz doba ilirskoga pokreta. Godine 1833. tiskao je i lamentacijsku pjesmu »Glas kričečega vu pustini«. No iako je pesimističnim vidio tadašnje hrvatske prilike (»srce od plača ne mrem zdržati«), bio je istinski budničar nade i vjere u bolju budućnost svojega naroda i domovine. U tom duhu spjevao je pjesme u čast banu Josipu Jelačiću, Ljudevitu Gaju i Janku Draškoviću te govor u čast Ivanu Gunduliću. Osim književnošću, bavio se glazbom skladavši nekoliko svjetovnih napjeva i veći broj crkvenih pjesama, a u Zagrebu je 1858. tiskao pjesmaricu »Kitice crkvenih pjesamah s napjevi«. Bio je suutemeljitelj Matice hrvatske.
Nedvojbeno, doprinos zanosu ilirskoga pokreta i njegov udjel u širenju književnosti i glazbe u najšire slojeve puka svrstavaju ga među velikane hrvatske kulture 19. stoljeća. Zauzimanjem domoljuba njegovi su posmrtni ostatci 1936. pohranjeni u ilirskoj apsidi na Mirogoju, s lijepim natpisom na ploči što ga je grad Zagreb podignuo našim preporoditeljima i predao narodu hrvatskome da časti njihovu uspomenu zahvalno, vjerno i uztrajno, nastavlja slavno im djelo i sretno dovrši. To i nas obvezuje! (L.)
