Kako poticati učenike da vjeruju učiteljima, kako postići da osjete zainteresiranost u učenju? O tome je u dragocjenom prilogu za Večernji list u razgovoru s Natašom Vlašić Smrekar govorila Mirjana Žeravica, profesorica hrvatskoga jezika i književnosti u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji Ruđera Boškovića u Dubrovniku. Njezina su promišljanja posebno dragocjena ususret početku nove školske i nastavne godine. Rekla je da je ključ da učenici znaju da je nastavniku stalo, pa čak i kada se međusobno svađaju. Štoviše, profesorica smatra da nije važno dobiva li učenik pet ili jedan – jer kad profesoru nije stalo, to učenik osjeti. Dakle, nije riječ o ocjeni, nego o odnosu. Profesorica je rekla da je važno poticati učenike da vjeruju da oni mogu više od onoga što mogu zamisliti. »Tu je ključ. Jer kad to povjeruju, onda počnu i sami učiti, počnu pisati, zavole čitati.«
Već sada profesorica Žeravica, rekla je, polako smišlja kako ću u rujnu učiti novu generaciju. »Morat ću ih prvo pridobiti glazbom da im ne bude dosadno. Da dođu doma i kažu da nismo radili ništa, a mi smo zapravo napravili sve. Sad znam točno kako ću to. Obično ne shvate opkoračenja, a to ih isto treba naučiti. Slušajući Ninu Badrić i ‘Rekao si’, naučit ćemo opkoračenje i ritam.« Profesoričin recept u ovom slučaju glasi: pustiti im da zapišu što je to opkoračenje, kad se ono dogodilo, kako se ostvaruje ritam. »Mislim da su svi načini jednako dobri i dopušteni ako dovode do konačnoga uspjeha, a to je znanje«, rekla je nastavnica koja sebe više smatra motivatorom nego učiteljem.
Novinarku je na razgovor s prof. Žeravicom privuklo to što je uspjela postići da u ovoj školskoj godini, kada je na državnoj maturi hrvatskoga jezika pao gotovo svaki osmi učenik, njezin razred iz materinskoga jezika i književnosti ostvari prosjek 4,58. Za usporedbu, državni je prosjek 3,1, a županijski 3,12. Njezinih 19 učenika, koji čine 2,2 posto polaznika mature u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, postiglo je 10 posto od ukupnoga broja odličnih ocjena iz obveznih predmeta.
Novinarka je opisala tu uspješnu nastavnicu kao dubrovačku profesoricu koja je uzor ne samo đacima, nego i mnogim kolegama; kao profesoricu kojoj nije padalo na pamet darovati ocjene ni u trgovačkoj i pomorskoj školi, gdje je nekad radila, a kamoli u gimnaziji.
Izvanredni uspjeh njezine ovogodišnje gimnazije maturanata nije iznimka jer pokazalo se da ona sa svima postiže uspjehe. Jedan od njezinih učenika, nastavlja se u tekstu, Antun Pendo, postigao je treći najbolji rezultat u državi na ispitu iz hrvatskoga jezika. Taj test nije nitko u zemlji riješio 100 posto, a on je ostvario 108 od 110 bodova. Dugo je razmišljao o kroatistici, a na kraju je upisao Medicinski fakultet u Zagrebu. Navela je i primjer Tomislava Birimiše koji u životu nije imao pet iz hrvatskoga jezika, a na maturi je ušao među dva posto najboljih u generaciji. Učenik je napisao i matematiku za peticu i upisao molekularnu biologiju. Prof. Žeravica je rekla da je taj učenik kod nje imao četvrtice prvi, drugi i treći razred, a u četvrtom je shvatila da lijepo govori i nagovorila ga da s pjesmom Danijela Dragojevića pođu na Lidrano. Izabrala je zanimljivu pjesmu »Katulbo« (naopako oblutak). Pala je jedna petica, pa druga, pa treća, pa nastup ovaj, nastup onaj, petica za kraj. Protumačila je da kada se prema nekomu ponaša s poštovanjem i povjerenjem, čovjek počne poštovati sebe samoga. Počinje vjerovati u sebe. »Kada bismo samo znali koliku moć ima dobrota, ne bismo se usudili biti drugačiji«, govori prof. Žeravica toliko često i jasno i nadahnuto da je, napisala je novinarka, već svaka njezina riječ i svaka rečenica i svaka misao poduka iz hrvatskoga jezika. »Lako mogu zamisliti te zaigrane 15-godišnjake, koji prvi put sjedaju u njezine klupe i slušaju je širom otvorenih očiju, kako uz njezino vodstvo zaneseno plove u svijet jezika, znanja i znanosti«, pjesnički je opisala novinarka.
Zanimljivo je i profesoričino zapažanje da djeca iz malih škola, iz malih sredina, znaju imati komplekse pred velikima, pa im onda zna reći: »Djeco moja, Nikola Tesla se nije rodio na Manhattanu, nego u Smiljanu.« Ili: »Djeco, ne bojte se, Stravča može biti bolja od New Yorka.« Žeravica odmah dodaje da ne bude zabune: »Stravča je jedno lijepo selo u konavoskim brdima. Zvuči baš strašno. Naravno da ništa loše o selu ne mislim, nego dapače dobro.«
Navela je i sljedeći primjer: »Ne ću zaboraviti kad me je moja kći, koja je isto bila moja učenica, upozorila da netko lektorira osmrtnice po gradu. Spuštam se nekom dubrovačkom ulicom i vidim piše: »Samo za zaposlenike dječijeg vrtića«. Dođem u školu pa kažem: ‘Ajme pa koji dječiji, Božiji, zečiji.. Valjda dječji, Božji, zečji…’ Spuštam se sutradan, ono ‘i’ pobijeljeno, nema ga. Onda Babin kuk. Kažem im: ‘Otkad je kuk velikim slovom?’ Idem sljedeći dan, netko je stavio flaster na K i napisao malo slovo. To je pravi odjek. To vam je prava urbana gerila zaljubljena u znanje. Zamislite male bojače pogrešaka«, smije se profesorica čije su tajne poučavanja usmjerene na motivaciju jezičnih vještina, počevši od slušanja. Prof. Žeravica kaže da mladi inače ne vole gramatiku, ne vole poeziju, jer im je ona nerazumljiva, kao amalgam, i ne vole kazalište. Ali njezini učenici zavole i gramatiku i poeziju i kazalište tako da nema toga Brechta ili Ionesca u dubrovačkom teatru koji će oni propustiti, i nema toga slobodnoga vremena ili ljetnih praznika kad je ne će zamoliti da im pomogne izbrusiti stih.
