Vrlo je poseban izvrstan talijanski nezavisni film »Sretni Lazzaro« redateljice i scenaristice Alice Rohrwacher, dobitnik nagrade za scenarij u Cannesu i nagrade 22 europska sveučilišta za najbolji film, uz četiri nominacije Europske filmske akademije. Alice Rohrwacher već je u prethodnim svojim filmovima dobrim bajkovitim scenarijima dala suvremenu sliku svijeta i upozorila na društvene probleme. »Sretni Lazzaro« doista je izvanredna, poetična, simbolična i alegorijska drama, filmska bajka, pastorala s elementima magičnoga realizma. Otkriva socijalne i klasne odnose, bogate koji iskorištavaju siromašne, korupciju današnjice te mnoge nijanse odnosa dobra i zla. Pokazuje dobrotu, iskrenost i čistoću duše, koja može mijenjati ljude. Snimljen je u stilu talijanskoga neorealizma.
Radnja prvoga dijela filma zbiva se u izoliranom siromašnom selu Inviolati gdje žive vrlo siromašni seljani vjerujući da je još doba feudalizma, na što ih navodi vlasnica i gospodarica, zločesta markiza Alfonsina de Luna (Nicoletta Braschi). Njezin sin, mladi plemić Tancredi (Chikovani) ogorčen je njezinim postupcima pa želi lažirati vlastitu smrt. U selu živi mladić Lazzaro (Tardiolo), tako dobar i dobroćudan da ga smatraju ne samo naivnim, nego i pomalo glupim. Njegova je prijateljica iz sela Antonia (Graziani/Rohrwacher), a postaje mu prijatelj i Tancredi. U okolici ima vukova koji napadaju mještane. No posebno je zanimljivo da vukovi nisu rastrgli unesrećenoga Lazzara jer su »osjetili miris dobroga čovjeka«. A upravo su društvu potrebni dobri ljudi, kojih je nažalost malo.
Drugi dio filma zbiva se u velikom gradu nakon dvadeset godina gdje sada žive seljani. Pojavljuje se nepromijenjeni Lazzaro koji traži prijatelja…
