Četvrtu vazmenu nedjelju Crkva slavi kao Nedjelju Dobroga Pastira. Upravo je taj dan iskustvo Crkve prepoznalo kao prigodu za podsjećanje čitave zajednice vjernika da su za njezin život potrebni, upravo nužni, dobri pastiri, dobri svećenici. Stoga je Nedjelja Dobroga Pastira poseban dan molitve za duhovna zvanja, posebno svećenička. Moliti je potrebno to više što se danas svećeništvo ostvaruje u vremenima koja se obično nazivaju teškima.
Sugovornika za razgovor o svećeništvu Glas Koncila pronašao je u talijanskom svećeniku, psihologu i psihoterapeutu Stefanu Guarinelliju, čiji je profesionalni život vezan uz formaciju svećenika, štoviše uz formaciju svećeničkih odgojitelja. Kao međunarodno priznat stručnjak na tom području sugovornik je sudjelovao i u radu druge Europske konferencije »Formacija i prevencija«, koja je na vrlo visokoj crkvenoj razini održana na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu u rujnu 2019. godine.
Svakako je riječ o ključnoj temi. Glede toga, kao prvo, gajim nadu, a potom osjećam i strah. Prvo, nadam se da će sinodalnost u Crkvi prestati biti ideja te da će postati »forma mentis«, stanje duha, način mišljenja i konkretnoga djelovanja. Čini mi se da se nalazimo u nekoj vrsti začaranoga kruga: u vremenima kao što su naša, u kojima se – barem u nekim zemljama svijeta – kršćanstvo doživljava kao da je postalo beznačajno, sinodalnost se može u konkretnim okolnostima doživjeti kao opasnost od daljnjega gubitka identiteta. Posebno to vrijedi za svećenike. Koji je rezultat toga? Da u Crkvi svi o sinodalnosti govore – svećenici, biskupi, redovnici i redovnice te poneki laik – ali malo njih u praksi ju živi. I to ne iz loše nakane, nego kad su u igri identitetski procesi, cijena promjene može se doživjeti odveć visokom. Možda bi trebalo tu »beznačajnost kršćanstva« početi iščitavati kao teološko pitanje, kao »kairos«, izazov, a ne nužno kao problem ili neuspjeh. Isključivo sociološko tumačenje dovodi nas u opasnost da sami sebe sputamo te ne zapazimo dobro koje se može kriti i u činjenici da smo postali malobrojni. Stoga je dublje teološko razumijevanje svećeničkoga poziva s perspektive sinodalnosti vrlo važan izazov.
A sada o strahu. U Crkvi se organizira mnoštvo simpozija, a simpozij može biti zamka. Kad se suočimo s problemom ili pitanjem koje se želi shvatiti – da bi se potom konkretno djelovalo – simpozij može biti način da uvjerimo sebe i druge da se bavimo problemom – tako da nam nitko ne može reći da se ne bavimo – a da pritom sve ostane uglavnom kao što je bilo i prije. Simpoziji su korisni, možda su i nužni. No bilo bi važno doznati da možda i nesvjesno ne bismo izvršavali ulogu »displacementa«, premještanja. U psihologiji »premještanjem« nazivamo strategiju u kojoj se naše »ja«, da se ne bi moralo suočiti s vrlo složenim problemom, pozabavi nekim sličnim pitanjem, puno manje važnim, a izbjegne ono složeno. Koji je ishod? Puno se radilo, a sve ostaje kao što je i prije bilo!
Davanje općenitoga odgovora uvijek u sebi krije opasnost da se stvari, upravo kao što ta riječ kaže, poopće, generaliziraju. No neke ću stvari izdvojiti jer mislim da su barem kvantitativno značajne. Stariji su svećenici često vrlo pozorni na društvena pitanja, na promicanje ljudskih prava, pravednosti. Često su, u mnogim europskim zemljama, rasli u okruženju protivljenja. No protivljenje, pa i mučeništvo, premda nisu poželjni, grade identitet. Problem naših mladih svećenika jest u tome što se često nalaze u okruženju koje im se izravno ne protivi, a kamoli da bi – na sreću! – zahtijevalo mučeništvo. No s druge se strane susreću s mnogo većom ravnodušnošću prema kršćanstvu. To znači da mladi svećenik živi bolje, ali ima mnogo manje definiran identitet. Ishod toga jest da su nerijetko – a s tim se susrećem u mnogim biskupijama u Italiji, ali i u drugim europskim zemljama, kao i u Latinskoj Americi – stariji svećenici mnogo otvorenijega duha od mladih svećenika. Ovi posljednji imaju veliku potrebu za identitetom, koju onda ispunjavaju zazivajući snažni nauk, noseći svećeničko odijelo po kojem će se razlikovati od drugih, slaveći staru liturgiju i dr. Na taj se način odmiču od kulture koja ih okružuje te se – s njihova motrišta – jačaju u identitetu jer se protive duhu sadašnjega vremena. Navest ću primjer koji mi ponekad izmami osmijeh na lice. Kad sam bio mlad bogoslov, ja i moji kolege često smo kritizirali svoje profesore teologije govoreći da su odveć pokorni u odnosu na Učiteljstvo. Željeli smo teologiju s više bunta! Danas se pak kadgod dogodi da se bogoslovi žale na profesore teologije da su navodno odveć kritični i nedovoljno poslušni prema Učiteljstvu. Ukratko, kao da su se zamijenile uloge. Nekoć su buntovnici bili studenti. Danas bi – prema studentima – buntovnici bili profesori, posebno stariji.
Tu su stvari uistinu vrlo složene. Naime, digitalni mediji uistinu imaju vrlo snažne posljedice na neke psihičke i duhovne procese, kao što su, na primjer, (moralna) svijest, pamćenje, psihološki identitet. Odgovarajući na prethodno pitanje, rekao sam da su mladi svećenici često »stari« sa stajališta teološke misli. No ta teološka misao, koja je često ispunjena »starim« sadržajima, podržavana je psihičkim procesima koje je promijenio digitalni mentalitet. Tako imamo mlađe svećenike koji su strogi po pitanju morala koji naviještaju, ali istodobno žive pomalo odvojeno od drugih. Takav bi način stariji svećenici nazvali »nedosljednim«. No zapravo nije riječ o nedosljednoj savjesti, nego doslovno o mnogoobličnosti svijesti. Mnogoobličnost svijesti mogla bi se smatrati patološkom, no internetska je kultura naposljetku »normalizira«, čini normalnom.
Sasvim je sigurno porasla pozornost za to pitanje. Ipak, kako se meni čini, formacijski je pristup još snažno usredotočen na stanje pojedinca, na prisutnost mogućih patologija pri ulasku u bogosloviju te na važnost primjerenoga odabira kandidata. Sve je to važno, ali smatram da se neki problemi razvijaju za vrijeme formacije te da prije nje nisu prisutni. Psihološki i duhovni pristup koji se usredotočuje samo na subjekt i na njegovu osobnost zanemaruje činjenicu da psihički zdrava osoba, ako ju se stavi u patološko ili patogeno okruženje, može razviti patologije. Stoga se ne bi trebalo ograničiti na »liječenje« pojedinaca, nego bi trebalo shvatiti što »ne funkcionira« u crkvenim skupinama po mnogim pitanjima. Odnos prema moći, prema spolnosti, prema ženama – to su vrlo važna područja na kojima Crkva općenito, a posebno crkvene i formacijske zajednice, moraju prijeći još dosta puta.
Fenomen skandala eskalirao je, nažalost, tek u novije doba pa obrada podataka još nije moguća. Kod nas na sjeveru Italije, gdje postoji snažna tradicija oratorija i rada s mladima, zbog fenomena zloporaba, kao i zbog strogih građanskih i crkvenih odredaba usmjerenih k prevenciji, neki se mladići boje ući u bogosloviju kako bi postali svećenici jer je djelovanje u radu s mladima postalo odveć komplicirano. Moraju se poštovati mnoga pravila, a to, premda je korisno, oduzima odnosima spontanost.
Najprije bih rekao da zrelost, kao što sam istaknuo, nije isključivo svojstvo bogoslova ili svećenika, nego crkvene zajednice. Zreli pojedinac stavljen u nezrelu Crkvu postaje nezrelim. Prema mojem uvjerenju, obećavajućim u pogledu na zrelost smatram kad susretnem svećenika koji umije otvoriti evanđelju i najskrovitije kutke svoje osobnosti. Svećenika koji umije s djecom biti dijete, s odraslima odrastao, a onima koji proživljavaju teškoće znade biti prijatelj i suputnik. Čovjeka koji je kadar »uzlaziti i silaziti« u mnoge slojeve osobnosti od kojih je sastavljena njegova osoba – jer svi smo pomalo djeca, pomalo adolescenti, pomalo mladi, pomalo odrasli i pomalo starci – te dopustiti Kristovu Duhu da pokreće te slojeve. Čini mi se da je to način na koji postajemo zreli. Često zrelost povezujemo s potrebom da budemo odrasli. No mislim da to nije posve ispravno. A ne smije se zaboraviti ni Isusov poziv da »postanemo kao djeca«. Mislim da nam se ta rečenica jako sviđa, često je citiramo, ali je rijetko provodimo u svakodnevnoj praksi.
Da. Nisam razmišljao o takvoj definiciji, ali mi se sviđa i mislim da ću je i ja upotrebljavati.
Očito je da »čista narav« ne postoji. Nadnaravno i naravno isprepleteni su i nije ih lako razlikovati. Rekao bih da, sa psihološkoga stajališta, mnogi svetci i svetice, pa i sami Isusovi učenici nisu bili posebno »uspjele« osobe. Zbroj svega što je dobro, svih talenata određene osobe, još ne čini njezinu karizmu. Postoji nešto više. Mnoge karizme u Crkvi niču iz nesavršenih ljudskosti. Duhovni je čovjek, po meni, nesavršeni čovjek koji, međutim, ima zaraznu milost. Navest ću jedan primjer, a tiče se propovijedanja. Naši bogoslovi imaju tečajeve homiletike kako bi naučili propovijedati. Na tim se tečajevima snažno ustraje na umijeću komunikacije. To je ispravno i važno. Ipak, osobno sam upoznao svećenika i biskupa koji nisu baš bili umješni kada je riječ o umijeću komunikacije, neki su štoviše bili vrlo dosadni, ali su ipak nešto »prenosili«. Važno je da svećenik bude dobar čovjek, nema sumnje! No susret s duhovnim čovjekom nije samo susret s dobrim čovjekom, nego s plodnim čovjekom. A biti plodan znači u drugom rađati evanđelje, želju da nasljeduje Gospodina, da razumije Boga, da postane znatiželjan, tražitelj istine. Tisuće je načina na koje čovjek može biti plodan.
Mislim da bi bilo potrebno imati hrabrosti za dubinsko promišljanje. Celibat sam po sebi nije vrjednota. Vrjednota je »celibat radi kraljevstva Božjega«. »Celibat« i »celibat radi Kraljevstva« nisu isto. I nije samo u pitanju igra riječi. Braniti celibat po sebi nema smisla jer nije malo slučajeva u kojima celibat nije radi Kraljevstva, nego je sudionik u stvaranju nekih ranjivosti osobnosti, dakle nezrelosti.
Da, mislim da bi se baš moglo reći da sinodalnost ima veze sa zrelošću. Celibat radi Kraljevstva ne bi kao glavni cilj smio imati odricanje od spolnosti »ex negativo«, nego bi on morao biti pozitivno određen kao davanje sebe u odnosu s Bogom i braćom. No brak i otčinstvo važni su »akceleratori« psihološkoga razvoja jer onoga tko se vjenča i ima djecu tjeraju da razmišlja kako »mora« snositi odgovornost za dobro drugih osoba. Neoženjena osoba tu odgovornost mora izabrati, no budući da nema ženu i djecu, može se dogoditi da, u konkretnosti života, taj izbor nikada ne učini, osim možda samo riječju. Koji je ishod? Taj da neoženjeni, dakle nažalost i svećenici, često ne primjećuju druge ljude, nemaju prema njima empatije i ne znaju surađivati s drugima. Meni se čini da se problemi s nedostatnom sinodalnošću rađaju iz te nezrelosti, iz činjenice da se »ne vidi« druge. Neka bude jasno: ne želim idealizirati brak! I brak ima svojih problema, no ovdje govorimo o svećeništvu.
