U zapadnoj Hercegovini, u općini Tomislavgrad, jugozapadno od Duvanjskoga polja smješteno je pitomo mjesto Roško Polje. U netaknutoj prirodi bajkovito mjesto skrilo se između planina Midene (1224 m) i Zavelima (1347 m). Povijesno seže u daleku prošlost s poznatom srednjovjekovnom utvrdom Rog. U crkvenom ustroju pripada Mostarsko-duvanjskoj biskupiji i Duvanjskomu dekanatu. Župa sa svojim zaštitnikom sv. Ivanom Krstiteljem pripada starijim župama. Osnovana je 1758. godine. Župom od 400-tinjak župljana upravlja fra Mladen Rozić. Poput ostalih mjesta nastanjenih Hrvatima, i za Roško Polje može se reći da sve naseli, sebe ne raseli. Iako se broj stanovnika smanjio, života u Rošku Polju ima. O tome svjedoče lijepo uređene kuće, infrastruktura, uređene crve, groblje, »svetište« sv. Ivana. Župnik o. Rozić navodi da su prošle godine u župi bila četiri krštenja, a godinu ranije kršeno je osmero djece. U prosjeku u posljednjih petnaestak godina bilo je od četiri do deset krštenja na godinu. U matice umrlih puno ih je više upisano posljednjih godina. Tako su u prošloj godini bila 22 sprovoda, a godinu ranije 25. Posljednjih godina ta je brojka iznad dvadeset. Prošle je godine bilo 12 vjenčanja, a godinu ranije tri. Krizma je svake treće godine.
Župnik navodi da su Rožani jako povezani s Crkvom. »Praktički, svi dolaze u crkvu i na nedjeljne mise, pristupaju sakramentima i prema svojim mogućnostima sudjeluju u pobožnostima«, navodi o. Rozić, koji je rođen 1957. u Ljutom Docu kod Širokoga Brijega.
Mjesto je po mjeri čovjeka koji želi živjeti u miru i u skladu s prirodom. Naseljava ga vrlo radišan i složan hrvatski narod, pa i oni koji su se odselili ne zaboravljaju svoje mjesto. »Župljani su jako složni, puno toga izgrađuju u zajedništvu. Brojne akcije i iniciraju župljani ili Rožani koji žive drugdje, ali svoj kraj vole«, tumači župnik.
Aktivnu i živu župu krasi lijepo uređena župna crkva i župna kuća. Crkva je obogaćena hrvatskom heraldikom, a unutrašnjost dodatno rese umjetnine suvremenih hrvatskih umjetnika. Narod je solidaran pa praktički i nema socijalnih slučajeva. Hercegovački franjevac o. Rozić nekoć je bio u službi župnoga vikara, župnika i gvardijana. U šali navodi da je župa tako uređena, poput samostana, svatko znade što mu je činiti.
»I moji prethodnici mnogo su napravili, a ja samo nastavljam i nastojim biti blizak narodu. Volim se družiti s malim, običnim ljudima. Jedino kod njih mogu prepoznati pravu ljudsku vrijednost i mudrost. Uz njih se najbolje osjećam jer su još uvijek prirodni. Naše obitelji još nisu izgubile životne koordinate. One su u temelju svih događanja u društvu. Nema suvremenih i staromodnih svećenika. Imamo samo svećenike koji druguju s Bogom i donose svoja iskustva iz tih druženja. Danas naš narod treba svećenike koji su u stalnoj povezanosti s Bogom, a manje s političkim strukturama. Iz iskustva Božje blizine lako se dolazi do obitelji kojima je potrebna naša pomoć. Mi im ne trebamo prodavati ‘maglu’, nego ih dovoditi Bogu kod kojega je pomoć. Nije pomoć u meni! Ja im mogu pomoći doći do Boga, i ništa više. Ljudi to prepoznaju jer su željni Božje blizine.« Župnik ističe da ponekad čovjeku ne treba puno u traženju smisla i duhovnoga. »U našem dekanatu imam grupu muških koji mole. To su obiteljski ljudi. Redovito molimo i slavimo misu za naše obitelji i našu domovinu«, rekao je o. Rozić.
Uz svoje redovite pastoralne dužnosti župnik fra Mladen Rozić kao autor objavio je 11 knjiga te jednu sam pripremio za tisak. Od 1990. uključen je u rad u medijima. Kroz 30-ak godina u nizu ima vjersku emisiju na radijskim postajama. Posljednjih pet godina išao je s prijateljem svećenikom iz Afrike u njegov rodni kraj u Siera Leone pa odlučio uz pomoć prijatelja izgraditi bolnicu u malom mjestu blizu glavnoga grada Freetowna. Vode je časne sestre, a treba još malo da je dovrše.U dobro organiziranoj župnoj zajednici puno je aktivnih članova. Među njima je Iva Krajina, predsjednica Hrvatskoga kulturnoga i umjetničkoga društva »Fra Jozo Križić« iz Roška Polja i dugogodišnja članica i voditeljica pjevačkoga župnoga zbora. Ističe da je HKUD osnovan 2008. godine na inicijativu tadašnjega župnika fra Marka Jukića o 250. obljetnici župe.
»Nositelji smo kulturnoga života, sudjelujemo na svim smotrama od Njemačke do Hrvatske, vodeći smo u županiji. Radimo s mladima, imamo dramsku sekciju, pokrenuli smo glazbenu školu, a pomaže nam to što na raspolaganju imamo multimedijalnu dvoranu. Sudjelujemo u dragovoljnom darivanju krvi. Također, organiziramo Roško kulturno ljeto od lipnja do kolovoza, u sklopu kojega se održava i međunarodna smotra folklora. Najvažnije je da ima interesa i da su mladi uključeni. Župi smo uvijek na raspolaganju jer isti su članovi HKUD-a, župnoga zbora i ministranata«, navodi aktivna župljanka Krajina. U repertoaru njeguju tradicionalne i framaške pjesme. »No najveći je problem odlazak mladih u druga mjesta, počevši od školovanja pa do zaposlenja. A kad su tu, svi su aktivni. Rožani vole svoje mjesto i svoju Crkvu. U pojedinim obiteljima i dalje se moli Anđeo Gospodnji, redovito dolaze na mise, a posebno na zornice.«
HKUD nosi ime po franjevcu fra Jozi Križiću koji je rođen u Rošku Polju, a ostavio je dubok trag u duvanjskom kraju. Kao odani poklonik istine bio je u komunističko vrijeme proganjan i zatvaran. Umro je 1993. Rožani su posebno ponosni na njegovo svjedočanstvo vjere i promicanje kulture.
U Rošku Polju društveno i vjernički je aktivan Ante Đikić koji je rođen 1963. Do Domovinskoga rata radio je kao nastavnik biologije i kemije, a u vrijeme rata bio je sudionik obrane do 1995. Bio je voditelj pošte do 2019., kad su zatvorili poštu premda je to starijoj populaciji puno značilo. Nakon toga, u nastojanju da se poboljša kvaliteta života i da institucije na široj razini više svrate pozornost i vode brigu o perifernim dijelovima, osnovali su mjesni odbor, na čijem je čelu.
»Moje je osnovno načelo ono sv. Franje, dakle ne treba živjeti samo sebi, nego služiti«, kaže Đikić. Ističe da u Rošku Polju ima četiristotinjak stanovnika. »Većina ih je digla sidro pa ih danas ima svagdje po svijetu, od Dalmacije, Slavonije i Njemačke do Novoga Zelanda. Svagdje ima Rožana.« Član je župnoga vijeća i lovačke udruge. »Trudim se da bude što bolje ovdje gdje živimo. Uz pomoć općine i županije riješili smo infrastrukturu, sad se radi put od Bukovice. Dakle, ni u čemu ne zaostajemo. Vodu smo dobili 2018., spojeni smo na vodovod ‘Josip Jović’. Do 1990. radili smo sve vlastitim sredstvima, a iseljeni Rožani pomažu za dobro Roška Polja.«
Govoreći od čega živi hrvatski branitelj, Đikić ističe da su Rožani jako vrijedni, pošteni i žive od svojega rada. Dio njih živi od njemačkih mirovina. »Bio je rat, a nikad nismo osjetili glad i neimaštinu. Pa danas u jednoj kući ima po deset mobitela. Jasno da je problem odlazak mladih, ali svatko ima pravo na svoje, a oni koji su otišli ne mogu bez Roška Polja. Ovo je idealan kraj za stočarstvo, pa tako ima devet obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva. Jedna farma uzgaja simentalce, druga ima stotinjak salers-goveda, treća više od 200 krava. Tu je i farma sa 250 ovaca, zatim farma štalskoga uzgoja koza i otkup mlijeka. Još su dvije farme s više od po 200 ovaca te farma svinja. Neke su farme u začetku pa imaju po petnaestak krava. Narod je marljiv, a sve što se proizvede ima tržište.« Za primjer Đikić navodi da treba čekati, jer za blagdan župe o sv. Ivanu ispeče se po sto i pedeset janjaca.
Kroz različite aktivnosti Rožani se okupljaju, čuvaju svoje mjesto, izgrađuju ga, a posebno paze na prirodu i njezinu zaštitu. Tako su osnovali Lovačku udrugu »Zavelim« 1999. Đikić navodi da su sami odlučili posvetiti se zaštiti prirode, a lovačka udruga okuplja 70-ak članova. Svrha je očuvati netaknutu prirodu, posebice Zavelim koji je bezbroj puta u pjesmama opjevan sa 77 svojih izvora. Svakako paze i na divljač, osobito u zimskim vremenima kad je treba hraniti.
