Više je poveznica 54-godišnjega tanzanijskoga svećenika o. Romanusa Mihalija s Hrvatskom. Osim što je na čelu župe Ujewa u srcu Tanzanije naslijedio hrvatskoga misionara o. Antu Batarela, u pastoralnom i misijskom radu pomažu mu brojni volonteri koji iz Hrvatske dolaze preko splitske udruge »Zdenac«, koja će ovoga ožujka proslaviti dva desetljeća djelovanja. Ove godine svećenik Mihali planira posjetiti Hrvatsku, a uoči svojega dolaska iz Tanzanije izrazio je zahvalnost Hrvatima za dobar i plemenit posao koji čine u jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu te njegovoj župi koja ima 16 tisuća vjernika i čak 21 filijalu.
»Želim posjetiti Hrvatsku jer sam se susreo s toliko mnogo Hrvata i oni su mi postali prijatelji i suradnici u misijskoj aktivnosti. Radimo zajedno, njegujemo međusobno povjerenje koje nas ujedinjuje da budemo kao obitelj. Mi stvarno želimo raditi zajedno, ako je Božja volja, još mnogo godina. Trudimo se na odgovoran način živjeti i raditi za druge. Budući da nama pomažete vi i mi pomažemo drugima, želimo nastaviti to dobro misijsko djelovanje. Jako bih volio doći i vidjeti Hrvatsku koja je vrlo lijepa zemlja, mala zemlja, ali s toliko otoka«, rekao je za Glas Koncila o. Romanus Mihali, koji župu u Ujewi vodi od 2015. godine. Za svećenika je zaređen prije 22 godine, a obavljao je različite službe: od župnoga vikara do odgojitelja u malom sjemeništu u gradu Mafingi, a potom je studirao u Indiji.
O. Mihali, unatoč zauzetosti i brojnim obvezama u velikoj župi, uvijek nalazi strpljenja i vremena u svom zgusnutom rasporedu posvetiti se volonterima i posjetiteljima udruge »Zdenac« iz Hrvatske. Zadovoljan je i zahvalan što u njegovoj župi djeluju misionari milosrđa iz udruge »Zdenac« jer to znači da djeca u misiji dobivaju ne samo financijsku pomoć u školovanju, nego se radi s njima na poboljšanju znanja i ponašanja, a također stari i nemoćni u župi od njih dobivaju potrebnu pomoć, skrb i pažnju. I zato im daje nesebičnu potporu.
»Uloga misionara milosrđa i udruge ‘Zdenac’ u Tanzaniji, posebno u ovoj župi, vrlo je važna. To je dodatna aktivnost u našoj župi i mnogo je pridonijela misijskomu djelovanju župe. Mnogi su ljudi upoznali Boga zahvaljujući udruzi ‘Zdenac’, koja se na svahiliju naziva ‘Kisima’. Ne govorimo samo o kršćanima, nego i onima koji nisu kršćani – muslimani, pentekostalci, luterani, anglikanci i drugi koji nisu bili pripadnici ni jedne vjere. Udruga ‘Zdenac – Kisima’ smatra da osobi, ljudskomu biću ne trebaju samo materijalna dobra: hrana, odjeća ili lijekovi, nego ljudima daju obrazovanje, podučavaju ih dobru ponašanju, dobru načinu življenja, kako napredovati u životu, kako stvarati u životu. To je vrlo, vrlo važno djelo ‘Zdenca’ u našoj župi«, rekao je tanzanijski svećenik Mihali.
Predstavljajući župu Ujewa, smještenu u biskupiji Iringa, u okrugu Mbarali i regiji Mbeya, osnovanu prije točno devedeset godina, rekao je da su je uspostavila trojica svećenika misionara iz talijanske kongregacije Consolata koji su došli iz druge župe 1898. godine. U proteklim desetljećima iz župe Ujewa razvilo se više drugih župa, pa ju nazivaju »majkom mnogih župa«. »Svećenici su počeli rad u župi Ujewa zapravo u ‘bushu’ – tipu grmovite vegetacije i izgradili su vrlo malu crkvu koja nije imala ništa željeznoga. Krov je bio od trave, tj. pokosili su travu i stavili je na vrh crkve. I onda su polako gradili ovu veliku crkvu oko male. Sadašnja crkva blagoslovljena je i počela se upotrebljavati 1956. Manja crkva bila je unutar nove crkve. Dakle, okružili su malu crkvu izvana i onda kada je velika crkva bila gotova, srušili su malu crkvu«, rekao je o. Mihali.
Katolička Crkva odigrala je veliku ulogu u razvoju cijeloga područja i Tanzanije, svjedoči naš sugovornik i daje primjer kako su prvoga predsjednika Tanzanije Juliusa Nyererea poučavali bijeli oci misionari. »On se školovao u svojoj župi i nakon završetka škole i studija postao je učitelj u katoličkoj školi. Crkva u Tanzaniji i ovdje u području Rujewa znatno je pridonijela razvoju civilizacije. Primjerice, druga zgrada odmah iza nas je bila škola, vrlo mala škola, u kojoj su podučavali malu djecu, dječake i djevojčice iz župe. Misijska škola Ujewa pripadala je Crkvi. Crkva radi jako dobar posao da bi ljudima omogućila što bolje uvjete života – škole, bolnice, ambulante, domove zdravlja.«
Govoreći o posebnostima afričke kulture, rekao je da bi bio velik doprinos koji oni mogu donijeti drugim nacijama svijeta – sreća. »Biti sretan cijelo vrijeme bez obzira na okolnosti, čak i ako je čovjek siromašan. Život treba živjeti, veseliti mu se! Afrička kultura, posebno kultura većine Tanzanijaca, impresionirana je životom. Oni ne razmišljaju puno o tome kako mogu održati taj život, kako priskrbiti različite stvari za život, ali razmatraju i slave život u kakvim god okolnostima bili. Zato je ponekad čak moguće vidjeti ljude, siromašne ljude, sretne jer žive.
Mislim da je to najvažnija stvar po kojoj se većina Afrikanaca razlikuje od ostalih ljudi svijeta. Oni slave život, za njih je jako, jako važno biti živ, biti ljudsko biće«, riječi su našega sugovornika.
Stoga u afričkim obiteljima imaju mnogo djece, ističe i navodi što bi još Europljani mogli naučiti od Afrikanaca: »Mislim da afrička kultura može pomoći, posebno kada naš svijet jako puno razmišlja o bogatstvu i puno je sebičnosti u ljudi. Mnogi su usredotočeni samo na sebe, ne obazirući se na druge. S afričke kulturne točke gledišta mnogi Afrikanci ne razmišljaju na taj način. Mislim da ponašanje Afrikanaca može biti primjer drugima da ne budu sebični. Ovdje u Africi, iako smo siromašni, možete vidjeti da u većini slučajeva živimo zajedno. Postoji smisao za humor i osjećaj poštovanja drugoga. Primjerice, u afričkoj kulturi ne uzima se u obzir mogućnost ili se i ne pomišlja da netko prođe pokraj drugoga bez pozdrava. To je rijetko ili uopće ne postoji. Može se vidjeti kad netko prolazi pokraj drugoga, pogledat će ga i nasmiješiti mu se ili pozdraviti. I siromašna djeca kad idu ulicama, ako vide nekoga, pozdravit će ga. To daje osjećaj zajedništva, osjećaj poštovanja drugoga i osjećaj da razmišljaju o drugom ljudskom biću. Mislim da bi to mogla biti vrlo dobra ideja za doprinos ostatku svijeta, čak i ako to nije materijalni doprinos. To bi bio naš način življenja, zajedničkoga rada i zajedničkoga života.«
Jelena Kovač
