Katolička Crkva uvijek je podupirala različite scenske umjetnosti, posebice dramske, dajući i u prošlom stoljeću više vrsnih kazališnih radnika, među kojima je i scenarist, redatelj, kritičar i prevoditelj Vojmil Rabadan.
Rođen je 31. srpnja 1909. u Splitu, gdje je završio klasičnu gimnaziju. Studij francuskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je 1932. godine, a 1958. doktorirao. Studirao je još arheologiju, glazbu i slikarstvo u Zagrebu, Parizu i Rimu.
Kazalištem se počeo baviti 1928., kada je u Splitskoj gimnaziji kao đak režirao prvu dramu. Uređivao je reviju »Dom i svijet« te pisao u »Luči«, »Novom dobu«, »Jadranskom dnevniku«, »Hrvatskoj pozornici«, »Obitelji« i »Spremnosti«, a od 1976. do 1983. u »Maruliću« rubriku »Theatralia et alia«. Nakon rata objavio je u svetojeronimskom društvu više naslova u nizu »Mala scena« pod pseudonimom J. Marinov. Pisao je i pod pseudonimima H. Rašić i Hieronymus. Od 1940. bio je dramaturg i redatelj drame i opere u Splitu i Zagrebu, gdje je 1942. pokrenuo stalnu radiodramu. Nakon rata komunistima nije bio podoban za rad pa se nakon trogodišnjega potucanja počeo baviti lutkarskim kazalištem te je obnovio 1948. Zagrebačko kazalište lutaka i postavio trideset igrokaza.
Napisao je više dramskih djela: »Kuća na kršu«, »Kad je žena nijema«, »Ognjena oluja«, »Talija na cesti«, »Mlin Matije Gupca«, »Splite grade«, »Komedijaši«, scenske legende o Jeleni Solinskoj, »Feniks na brijegu – fantazijska gluma o povijesti zagrebačke katedrale«; operna libreta i adaptacije djela za zborsku glazbu, niz dramatizacija hrvatskih klasika, više od pedeset igrokaza za djecu i mladež, režirao više od dvjesta opera i drama; prevodio je sa starogrčkoga, latinskoga, francuskoga, talijanskoga, slovenskoga, bugarskoga. Uz 200. godišnjicu Boškovićeve smrti 1987. napisao je poemu »Carmen Boscovichianum«, koju je uglazbio Boris Papandopulo.
Posebice se u HKD-u sv. Jeronima angažirao za napredak diletantskoga glumišta pokrenuvši i niz »Knjižnica društvene pozornice«. »Treba utuviti našim društvima da pozornicu treba shvatiti ozbiljno i savjesno se oko nje mučiti, pogotovo u vjerskim društvima gdje je to – apostolat!« pisao je, ne zaboravljajući kulturno-estetsku misiju.
Umro je u Zagrebu 5. siječnja 1988. Kao oporučna ispovijest zvuče stihovi posvećeni Boškovićevu životu: »Uradih što sam mogo za Boga, ljudsko znanje, / pomagat htijeh našeg doma stanje.« (L)
