Već pola godine pripremam se da ću u preduskrsnom broju pisati o »Dizminu poučku«, odnosno kako i zašto mi je sveti Dizma kroz desetljeća zemaljskoga življenja postao draži od svih junačnih svetaca poput Martina, Jurja i ostalih s mačevima i kopljima, koje sam najviše volio u djetinjstvu, ali i svih onih veleumno »razbarušenih« poput Augustina ili Tome Akvinca, koji su me pratili i vodili kroz godine istraživačke mladosti… I onda, već pred praznim listom računala ruka, ma… tipkovnica mi zadrhtala! Kako sad o desnom Dizmi pisati, a »Drske djevojke« drske državne televizije preskočiti?!? Sad, kad su nam odande konačno počeli raširenih ruku pomagati u odgoju djece i unučadi! Naime, nakon njihove pomno dozirane potpore (»Djeco, uzimati /gledati/ pet puta dnevno«) u odgoju djece za »promjenu spola« i za toplo preporučene istospolne veze, ne samo što sam ja konačno maknuo daljinski iz dohvata djece; moj zet je – za svaku sigurnost – skinuo cijelu televizorsku ploču sa zida! Kada i tko nam je toliko, prije naše Hrvatske televizije, pomogao da se djeca odmaknu od loših navika?! To je bio baš pravi poticaj, izvorno korizmeno djelo velesvećenika i zvonarki naše »katedrale hrvatskoga duha«! Dani bez televizije i stalna glasnog »juhuhua«. Malo mira pod budnim roditeljskim okom u našim vjerničkim domovima. Sad, veli moja kći da joj je malo blesavo i dalje plaćati televizijsku pretplatu za »telku« koja joj leži u ormaru skrivena dekama i poplunima, ali ja je tješim da joj je i to jeftinije nego da joj je dijete pred ekranom s vrlo problematičnim, da ne reknem prijetećim prizorima. Jer kakav je njezin sin, a moj unuk – »blizanac ‘Vragolastog Denisa’« – ne plašim se ja toliko da bi on sebi »mijenjao spol«, već više da to ne pokuša sa mnom dok drijemam! Jer i inače mi, fakin mali (od koga je to samo čuo), zna reći: »Daj, deda, pa ti uvijek sve popustiš baki, budi jednom muško!« I daj sad ti budi pametan… Mora da sam bespovratno »rebambija«, posenilio do kraja? Jer, na drskoj animiranoj seriji piše dobna oznaka »8«, a za mene starca to je – neshvatljivo i »previše«?! Da nije riječ o »8« desetljeća? Pa onda još i ja imam vremena?…
Baš kao što uvijek razmišljam o vremenu dok stojim pod križevima dvojice razbojnika i Sina Božjega… Pa – sjećajući se djetinje sigurnosti kako su »ljudi tako dobri da će svi doći u raj«, te zdvajajući u odrasloj zapitanosti »može li itko tko dulje poživi uopće zavrijediti raj« – pomalo ustrašen, ali u nadi Boga molim da se spasim makar kao desni razbojnik Dizma, kojemu je voda došla do ušiju kad je konačno prepoznao Božji čamac za spašavanje i ukrcao se u život, već iz zagrljaja smrti.
Pa… nadajmo se onda da nam se i ta naša izborena Hrvatska može spasiti u zadnji čas… Da se, Bože daj, i taj »razbojnik«, naša televizija, može pokazati kao dobri »desni razbojnik«? Premda, sudeći po gestama, tamo kao da je ostao tek drski lijevi Gestas. Podrugljivac do zadnje kapi octa, razbojnik do kraja.
