Temeljni znak raspoznavanja kršćana od početaka kršćanstva bila je ni više ni manje nego ljubav. Stoga ne čudi da sva čitanja šeste vazmene nedjelje govore upravo o ljubavi. U prvom čitanju iz Djela apostolskih ta je ljubav prikazana time što su kršćani otvoreni i za one koji su drukčiji od njih. Ljubav je tako nužno prihvaćanje drugoga i različitoga od sebe. Takva ljubav onoga koji je drugačiji s vremenom može učiniti dionikom iste radosti koju kršćanin živi. Jer tada će ista ljubav biti djelatna, a ne tek teoretska kategorija.
Duh Božji vodi prema obzorjima istinske ljubavi
Djela apostolska zato prikazuju kako se kršćanstvo širi po tada poznatu svijetu tako što se ljubav provodi u djelo u susretu s drugim kulturama i mišljenjima. Tek takav navještaj kršćanske ljubavi moći će druge privući Kristu te ih učiniti dionicima Kristove radosti, radosti koju bi kršćani upravo zato što ljube trebali osjećati svakoga dana. Prvo čitanje nadalje pokazuje da je onaj koji jamči iskrenu ljubav sam Duh Božji, odnosno Duh Sveti koji biva izliven na sve koji slušaju Petrovu besjedu te joj se otvaraju u činu posluha vjere.
Poganski narodi tako postaju baštinici Božjih obećanja, što je ujedno program cjelokupne knjige Djela apostolskih. Ona već na početku prikazuje i da je smisao apostolske zajednice pronijeti svjedočanstvo o Kristu iz Jeruzalema sve do nakraj svijeta. Garancija toga prenošenja svjedočanstva bit će trajna potpora Duha Svetoga zajednici apostola koji uvijek gore ljubavlju kojom je Krist ljubio čovjeka. Stoga će se naša mjera istinske ljubavi odražavati ni više ni manje nego u mjeri osobnoga otvaranja Duhu Božjemu koji je sposoban voditi prema obzorjima istinske ljubavi prema čovjeku. Tada radost ne bi trebala izostajati.
Onaj koji ljubi biva spreman i život položiti za prijatelja
Evanđelist Ivan u petnaestom poglavlju na jednak način kao autor ulomka iz Djela apostolskih prikazuje načine kako će kršćani doći u prostor istinske radosti koju Bog daje. Ivanu je stalo prije svega istaknuti važnost ljubavi koja postoji između Oca i Sina jer je ta ljubav model prema kojem bi trebali živjeti kršćani. Uočljivo je u tekstu da je Krist imitator Oca jer govori da je on ljubio nas (učenike) kao što je Otac ljubio njega. U toj istoj ljubavi učenici su pozvani trajno ostajati. U idućem koraku Isusova obraćanja učenicima ponovno biva prikazan odnos Oca i Sina i put imitacije, odnosno nasljedovanja.
Krist govori da je za ostajanje u ljubavi presudno čuvati zapovijedi jer i on sam je iste zapovijedi obdržavao i na taj način ostao u ljubavi koja prožima njegov odnos s Ocem. Takav odnos, kako je vidljivo kod Ivana u tekstu, jamstvo je prave radosti. One radosti koju Krist, jer živi autentičan odnos s Ocem, ima u samom sebi. Vjerniku koji je naučio da kod spomena riječi »zapovijed« odmah pomisli na Deset Božjih zapovijedi uistinu je ponekad teško razumjeti o čemu to Isus govori i kako je moguće da se on pritom ne referira na Dekalog, nego daje svoju zapovijed koja svoj sadržaj ima na (ne)očekivan način u izrazu ljubavi prema čovjeku.
Tom ljubavlju učenici su pozvani ljubiti jedni druge jer na isti je način Krist ljubio njih. Ista ljubav svoju radikalnost poprima potom u činjenici da onaj koji ljubi biva spreman i život položiti za prijatelja. Prikaz je to na simboličan način onoga što je sam Krist napravio u činu svoje muke i smrti jer se izrazom »položiti život« želi izraziti dragovoljno predanje svojega bića koje ide sve do radikalnoga »opljenjenja samoga sebe«, što sam Krist čini predanjem u smrt.
Jamstvo novih zvanja
Budući da je učenicima priopćio ono što i sam čuje od Oca jer je u trajnom jedinstvu s Ocem, Krist ih više ne zove slugama, nego prijateljima. Na taj način biva jasnim da se tek iskrenim posluhom Kristovoj zapovijedi koja je utemeljena u odnosu Oca i Sina može stupati u intiman odnos s Kristom. To je odnos uzajamnosti, odnosno prijateljske veze. Učenik tada biva spreman i sam uložiti cijelo svoje biće kako bi učiteljeva zapovijed bila očitovana svijetu ne bi li taj svijet ušao u puninu radosti vršenjem iste zapovijedi.
Važno je uočiti i kako Krist učenicima izričito tvrdi da nisu oni izabrali njega, nego je on izabrao njih. Važnost te izjave krije se u činjenici da Crkva i danas, kada se nalazi u krizi svećeničkih i redovničkih zvanja, treba biti slobodna od pomišljanja da je važno činiti ovo ili ono da bi se netko odazvao i krenuo putom svećeništva ili redovništva. Ono što će biti jamstvo novih zvanja nije ništa drugo nego iskrena molitva Kristu da i dalje izabire one koji će svoje žiće darivati za njegovu misiju. Ta molitva treba biti usmjerena na vapaj Bogu da dotakne srca ljudi da bi oni bili spremni istinski ljubiti te darivati sebe za život ovoga svijeta.
Nježna kršćanska ljubav
Molitva je to koja će doticati vjernička srca koja će biti spremna odricati se sebe i odlučiti živjeti za Krista po uzoru na samo Kristovo predanje svijetu. Drugim riječima, molitva je to koja će umnažati potencijal nježne i iskrene ljubavi čovjeka prema čovjeku jer će tek čovjek koji bude dotaknut nježnom kršćanskom ljubavlju kojoj je Krist pokretač biti onaj koji će i sam poželjeti biti dionikom širenja istih valova ljubavi.
Svijet u kojem čovjek danas živi često je ranjen jer mu kronično manjkaju ljudi koji će biti spremni na pravilan način ljubiti i time iscjeljivati rane koje su plod izostanka ljubavi. Stoga ne čudi da na kraju svojega obraćanja učenicima Krist još jednom govori: »Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«
