Kada bi se u javnosti danas provelo istraživanje o najvećim problemima Crkve, možda i ne bi bilo potrebno objaviti najučestalije odgovore ispitanika. Od starenja vjernoga puka do prorjeđivanja svećenstva, od političkih zloporaba do skandala sa spolnim zloporabama, problemi Crkve ne izlaze iz javnoga fokusa čak ni u posve svjetovnom kontekstu. No kada bi se slično istraživanje provelo na uzorku biblijskih tekstova, odgovor bi bio drastično drukčiji, ali i dramatično jedinstven: idolopoklonstvo. Bez sumnje, ono obuhvaća sve netom navedene probleme; a ipak se tek iz perspektive idolopoklonstva vide njihove stvarne, duhovne dimenzije. Tu zanemarenu perspektivu u nedavno je objavljenoj knjizi u izdanju Sveučilišta u Oxfordu »Uporabe idolopoklonstva« obnovio američki teolog William T. Cavanaugh. Osim o idolopokloničkim zamkama kapitalizma i nacionalizma, s profesorom čikaškoga katoličkoga Sveučilišta »DePaul« i ravnateljem njegova Centra za svjetsko katoličanstvo i međukulturnu teologiju razgovarali smo i o asketizmu kao protuotrovu za prezasićeni svijet, ali i o jedinstvenoj kršćanskoj dužnosti: nadi.
Ta se izjava ne čini kontroverznom jer je i zdravorazumska i biblijska. Biblija prepoznaje da se ljudi klanjaju svemu i svačemu: čak i Isus veli da čovjek ne može služiti Bogu i Mamonu. On dobro zna da ljudi ne padaju ničice da bi štovali novac, nego se ponašaju kao da će ih novac izbaviti. Slična se misao može razaznati u svakodnevnom govoru kada ljudi kažu da je kapitalizam »kao vjera«. To se kaže u šali, ali nije šala da danas više vjerujemo u svoje mirovinske račune nego u Boga. Istraživanje toga fenomena iznimno je važno ne samo za sociologe, nego i za teologe.
Ta razlika između vjernika i nevjernika iščezava u ponašanju. Ima ljudi koji tvrde da vjeruju u Boga, a njihova djela govore suprotno; neki ljudi kažu da ne vjeruju u Boga, no njihova djela dokazuju da je to laž. Svi smo mi vjernici jer se svi uzdamo u nešto izvan sebe. Ljudska su bića stvorenja koja obožavaju, ali naše obožavanje usmjereno je prema različitim predmetima. To ne znači da neki načini vjerovanja nisu bolji od drugih; to samo znači da nitko od nas ne slijedi čvrste činjenice naspram pukih uvjerenja. Ipak, upravo bi taj nedostatak razlike između vjernika i nevjernika trebao usmjeriti kršćane na samokritiku. Nešto zasigurno obožavamo, no je li to nešto Bog Isusa Krista ili puki idol?
Ne nužno. Na tisućama stranica službenih dokumenata Drugoga vatikanskoga koncila pojmovi »idol« i »idolopoklonstvo« javljaju se samo tri puta – s valjanim razlogom. Primjerice, imperijalisti i kolonijalisti nazivali su latinoameričke starosjedioce idolopoklonicima da bi prisilili ljude na prihvaćanje kršćanstva. Čak se i u Starom zavjetu može vidjeti kako se jezikom idolopoklonstva može poduprijeti nasilje. Ipak, postoje valjani razlozi da ne zaziremo od uporabe toga pojma – na primjer, da bismo razlučili dobre i loše oblike obožavanja. A to je osobito korisno u istraživanju većih sustava u koje smo upleteni, poput kapitalizma ili nacionalizma.
Naprotiv, mislim da mu papa Franjo vraća izvorno značenje. Biblija idolopoklonstvo opisuje kao vjerovanje u druge bogove, na primjer u Baala. Ali ona navodi i druge vrste idolopoklonstva koje nemaju izričito vjersku pozadinu.
U poslanici Filipljanima Pavao govori o ljudima kojima je »Bog trbuh«; također, u poslanicama Kološanima i Efežanima pohlepu opisuje kao idolopoklonstvo. Franjo slične misli iznosi još od svoje prve enciklike »Lumen fidei«, a u pobudnici »Evangelii gaudium« upozorio je da je suvremeno idolopoklonstvo novcu samo novi oblik klanjanja zlatnomu teletu. Mislim da Papa ispravno prepoznaje da svijet nije postao »raščaran«, kao što smo nekoć mislili, nego da se očaranost samo prebacila s Boga i Crkve na kapital i državu. Čak je i Max Weber, njemački sociolog koji je skovao izraz »raščaranost« da bi opisao racionalizaciju modernoga svijeta, upozorio da mnogi stari bogovi ustaju iz grobova, poprimajući oblik neosobnih sila i vladajući ljudima baš kao što su to činili bogovi davnine.
Njemački bibličar Gerhard Lofink divno opisuje Božje nenasilje. Bog je revolucionar, ali za razliku od ljudskih revolucionara poput Marxa, on ima vremena, stoga provodi nenasilne revolucije. Ta je logika u temelju odabira izraelskoga naroda: Bog podiže narod koji će živjeti drugačije da bi ga drugi mogli vidjeti i pridružiti mu se. Na početku Djela apostolskih vidi se da su tako činili i prvi kršćani. Budući da je došao Mesija, može se drugačije živjeti; štoviše, ta je razlika života dokaz da je Mesija uistinu došao. Poziv kršćana ostaje istim i danas: ne nametati drugima promjenu odozgor nadolje, nego mijenjati sebe odozdo nagore.
Prepoznaju li kršćani danas da je ekonomija izopačena, trebali bi stvarati male prostore njegovanja zdrave ekonomije. U enciklici »Caritas in veritate« papa Benedikt XVI. napomenuo je da takva humanizirana ekonomija darivanja može evangelizirati širu ekonomiju. To nije radikalizam pobune, nego radikalizam povratka korijenima.
Kako gajiti jednostavnost u prezasićenu svijetu?
Zašto?
Ugroženost kršćanstva na Zapadu mahom proizlazi iz toga što kršćani svoju vjeru odsijecaju od svoje svakidašnjice. Sami smo se ovamo doveli, a stojite li na rubu litice, nije riskantno zakoračiti unatrag. Mnoge su velike strukture značenja u raspadu; zaoštrava se društvena polarizacija u kojoj bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji; granice nasilja postaju sve propusnije, a naš konzumerizam proždire Zemlju. Kršćanstvo može ponuditi nešto bolje od toga: viđenje Boga koji nas ne pokušava proždrijeti, nego nam nudi nadu, mir i zajedništvo. U tom svjetlu kršćani moraju sudjelovati u politici s punom sviješću da učinkovitost kršćanstva ne ovisi o njihovu sudjelovanju u vlasti. Zanemarivanje te činjenice dijelom je razloga zašto se Crkva u Europi i SAD-u smanjuje.
Kada god povjerujemo da promjena svijeta podrazumijeva tek izbor pravih ljudi na političke položaje i promjenu zakona, Crkva postaje loše organiziranom razonodom koja se odvija sat vremena nedjeljom, bez cjelovite veze sa življenjem evanđelja u svijetu.
Da navedemo primjer iz Europe, jedno je nedavno istraživanje u Mađarskoj pokazalo da je udio kršćana u stanovništvu pao ispod 50 posto prvi put od pokrštavanja Mađarske, i to upravo u vrijeme kada je Crkva počela uživati političku moć i financijsku potporu države. Kršćani se ne smiju povući iz politike, ali njihov prvi nagon treba biti živjeti evanđelje, a ne propisivati ga zakonom. Zadaća je Crkve pokazati svijetu kako izgleda evanđelje, a ono seže mnogo šire od oblasti politike. Misao da su kršćani izgubili moć i da je trebaju ponovno preuzeti u okviru političkoga nacionalizma – vidljiva u Mađarskoj, Rusiji i SAD-u – čini se samo još jednim oblikom idolopoklonstva.
Sjajno idolopoklonstvo, kako ga određuje francuski filozof Jean-Luc Marion, jest ono koje pojedinca u početku izvlači iz njega sama. Takav je slučaj s nacionalizmom, koji je motiviran zajedničkim osjećajem da čovjek sudjeluje u nečem većem od sebe i spremnošću da se za to žrtvuje. Ipak, to naposljetku dovodi do kolektivnoga narcizma koji stvara unutarnje i vanjske neprijatelje i huška »nas« protiv »njih«.
Uvijek ima nečega krjeposnoga u brizi za ljude u našoj blizini jer oni su nalik ranjeniku u prispodobi o milosrdnom Samarijancu. Ipak, ta priča upravo prelaskom etničkih granica ocrtava da je naš bližnji bilo tko koga nam Bog izbaci na put, ali i da je to istodobno svatko. Ona nas potiče da stvaramo ono što papa Franjo zove »veće mi«, odbacujući pritom zastranjenja i tribalizma i globalističkoga kozmopolitizma. Bez sumnje, i druge vrste idolopoklonstva na sličan način pozivaju na samoprijegor, a završavaju samoživošću.
Ne bismo trebali potpuno odbaciti brigu o sebi jer njezini zagovornici nastoje gajiti ono što bi se tradicionalno nazvalo duhovnošću. Čak i u Bibliji postoji dobrohotan pogled na idolopoklonstvo kao posljedicu potrage za Bogom. Knjiga Mudrosti veli da su neki idolopoklonici takvima možda postali jer su se, tragajući za nematerijalnim Bogom, zaljubili u ljepotu materijalnoga svijeta. To sliči Marionovu opisu idolopoklonstva: ljudi traže Boga, ali budući da se lako umore i zaslijepe, umjesto vrata koja vode do Boga pronalaze ogledalo koje vodi samo do njih samih. Kada god briga o sebi postane samoljubljem, ona postaje i mržnjom na sebe jer nas samoljublje odvaja od dubljega zajedništva s Bogom i ljudima. Pavao je upozorio da »ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi«. Nismo prvo pojedinci koji potom pronalaze svoju zajednicu; u takvoj se zajednici rađamo.
Kada osoba kupuje na Amazonu, vidi samo slike blještavih proizvoda; ne vidi što se zbiva s ljudima uključenima u njihovu proizvodnju i dostavu. Ali te ljude od nas ne skriva samo sustav: ni mi sami ne želimo znati za njih.
Znamo da je maloljetna Tajlanđanka s plaćom od 20 centi na sat bila uključena u izradu našega proizvoda, ali radije to ne bismo znali. Radije bismo ostali upleteni u ekonomiju koja neke ljude čini pobjednicima pod cijenu da milijarde drugih učini gubitnicima, samo zato što je potreban napor da se ta ekonomija napusti. Ali to nas ne oslobađa krivnje.
Svi mi održavamo te iluzije. Kao što je Weber zamijetio, stvaramo institucije koje više ne kontroliramo; nama ne vladaju kapitalisti, nego kapital. A otuđenje internetske ekonomije dovoljan je dokaz. Proizvodi nam zamjenjuju odnose s ljudima, a čak i da zanemarimo štetu koju time činimo drugima, i dalje štetu osjećamo sami.
Kanadski filozofi Charles Taylor i Marshall McLuhan govorili su o odtjelovljenju i rastjelovljenju – gubitku sakramentalnosti susreta s ljudima i Božjim stvorenjem. Čovjek to može osjetiti provede li većinu dana zureći u svoj dlan. Nije slučajno što je pojavnost depresije među mladima počela naglo rasti 2007. – godine kada je proizveden prvi iPhone. Ipak, ako se uspijemo izvući iz tih sustava, osjetit ćemo nešto kao oslobođenje.
Tim pitanjima trebamo pristupiti s radošću koju osjećamo kada kupujemo na tržnici ili u lokalnoj knjižari. Smisao nije u njegovanju osjećaja krivnje, nego u ponovnom otkrivanju sakramentalne ekonomije koja nam omogućuje da vidimo Boga u svemu.
To se izlječenje ne događa automatski. Euharistija nije čaroban lijek, a postoje čak i idolopoklonički načini slavljenja sakramenata. Ipak, što više razmatramo istinsko slavljenje sakramenata, to više možemo zamijetiti kako nas oni trebaju otvoriti većemu tijelu, drukčijim načinima ophođenja prema sebi, svojim bližnjima i Zemlji.
To nije isključiv izbor. Ako govorimo o Bogu, a ne govorimo o svijetu, naše riječi na ljude ne će utjecati. Ali opasnost od svođenja evanđelja na ekološka, ekonomska ili politička pitanja neporecivo je prisutna. Ako kršćani ništa jedinstveno ne dodaju javnoj raspravi, zašto bi se ljudi pridružili Crkvi, a ne kakvoj političkoj stranci? S druge strane, papa Franjo u enciklici »Laudato si’« predstavlja ekološku krizu kao duboku duhovnu krizu, povezujući Boga i svijet bez zanemarivanja ijednoga od njih. Sličan teološki pristup vidimo već u naizgled neshvatljivim starozavjetnim pravilima poput onih koja određuju što učiniti kada vam vol upadne u jamu ili koliko resa treba biti na hramskim zastorima. Smisao je tih pravila pokazati da Bog nije tek privjesak politike ili ekonomije, nego da je duboko uklopljen u svakidašnjicu.
Jedini put naprijed za kršćane jest prepoznati Boga u svemu i ugraditi ga u svaki aspekt svojega života, napuštajući rješenja straha: pouzdanje u moć kao alat evangelizacije i u statistiku kao mjeru uspjeha evanđelja. To zahtijeva poniznu nadu, a nada nije optimizam; ona je krjepost i dužnost, ali dužnost koja nam donosi kreativnu slobodu. Zahvaljujući njoj, možemo provoditi eksperimente u kršćanskom životu koji bi ljude mogli privući. I usred ruševina postmoderne kršćanstvo bi moglo ponovno procvjetati.
