»Filmske« biografije, ostavio je Živan Bezić iza sebe plodno djelo na njivi kršćanske kulture i prosvjete.
Rođen je 18. svibnja 1921. u Grohotama na otoku Šolti. Maturirao je 1939., a filozofsko-teološku naobrazbu stjecao je prvo na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu 1939. – 1941., a nakon što su školu zatvorile talijanske okupacijske vlasti, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1941./42.) i na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru (1942./43.). U rujnu 1943., samo nekoliko dana prije nego što je imao biti zaređen za svećenika, mobiliziran je u 1. dalmatinsku brigadu te je nedugo poslije toga u borbama kod Posušja u Hercegovini bio teško ranjen u glavu, zarobljen i odveden u njemački zatvor u Mostaru.
Poslije kraćega tamnovanja u Mostaru i Zenici približno godinu i pol proveo je u logorima Mauthausen, Redl-Zipf i Dachau, gdje je bilo zatočeno oko 2700 svećenika, od kojih je ubijeno oko 1200. O tome je 1975. objavio knjigu »U sjeni krematorija: uspomene jednog logoraša«. Dio knjige objavljen je i u njemačkom prijevodu u listovima »Wiener Kirchenzeitung« i »Kirchenzeitung der Diözese Eisenstadt«. Već prije, u članku »Dachau – najveće svećeničko groblje« (1968.) napisao je: »Dachau nosi još jedan žalosni primat pred svim ostalim logorima svijeta. (…) Dachau je najveće svećeničko groblje. Možda bih ipak ovdje trebao učiniti jedan ispravak. Dachau je naime groblje, ali bez grobova. (…) Ogromna većina dahauskoga klera bili su katolici.«
Nakon povratka iz logora u lipnju 1945. i svećeničkoga ređenja bio je kao župnik u neretvanskoj župi Komin 1945. – 1947. Unatoč logorskoj »reputaciji«, teroriziran je od komunističkih vlasti dok je bio župnik u Neoriću 1951. – 1953. Nakon toga djelovao je na otoku Drveniku 1953.- 1959., u župama sv. Križa u Splitu 1959. – 1964. i Žedno-Arbanija 1964. – 1966., a poslije na nastavno-znanstvenom i publicističkom planu. Poslijediplomski studij pohađao je na KBF-u u Zagrebu, na kojem je 1965. postigao stupanj magistra teologije (licencijat). Akademsku je godinu 1966./67. proveo na doktorandskoj specijalizaciji iz pastoralne teologije na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Münchenu, gdje je jedan od njegovih profesora bio glasoviti teolog Karl Rahner. Ondje je trebao doktorirati, ali se teško razbolio. Na Visokoj bogoslovnoj školi u Splitu počeo je predavati pedagogiku još 1964., poslije i pastoralnu teologiju. Počasni doktorat KBF-a u Zagrebu dobio je 1989. Umro je 17. rujna 2007. u Splitu.
Bio je jedan od onih naših teologa i teoloških pisaca koji su živo i zauzeto pratili razvoj pokoncilske teologije u Europi i u svijetu i o tome pisao. Objavio je dvadesetak knjiga, među kojima »Kršćansko savršenstvo – katolička asketika« 1966., »Pastoralni radnik« 1969., »Pastoralni rad« 1970., »Pastoralna služba« 1971., »Tko je apostol?« 1973., »Don Mladen Alajbeg: život i djelo« 1974., »Novo lice Crkve«, »Stare i nove tajne« 1979. (članci iz pastoralne sakramentologije), »Razvojni put mladih: djetinjstvo i mladost« 1984., »Suvremena župa« 1987. (članci o župnom pastoralu), »Ima li nade?« 1994., »Etika i život« 1995., »Biti čovjek? Ali kako?« i »Zašto i kako odgajati?: ciljevi, metode i sredstva odgoja« 1996., »Znakovi, simboli, mitovi« 1998., »Misterij vremena« 2000., »Visine, dubine, širine: psihološki uvidi« 2001., »Rodu o jeziku« i »Otočke davorije« 2004. (uspomene iz djetinjstva), »Čovjek i čovječnost« 2006. Neki od naslova tiskani su u više izdanja.
Poznavao je više jezika pa mu je bila dostupna inozemna literatura, koju su mu nerijetko slali njegovi drugovi logoraši. Samo je u »Crkvi u svijetu« od 1967. objavio stotinjak raznih članaka, a pisao je i u »Obnovljenom životu«, »Bogoslovskoj smotri«, »Službi Božjoj«, »Vrelu života«, »Katehezi«, »Hrvatskim obzorjima«, »Mogućnostima«, »Maruliću« i drugdje. Osim o pastoralnoj teologiji i asketici, pisao je o brojnim temama: o razumijevanju vremena, etičkim, ekološkim i jezikoslovnim pitanjima, problemu zla, tipovima ljudskoga ponašanja, »psihologiji bez duše«, problemu nade, filozofskom i teološkom razumijevanju boli i patnje, moderni i postmoderni, odnosu između Crkve i politike, problemu rada itd. te je objavio više recenzija knjiga i biografskih prikaza (F. Bulić, I. Illich, J. Andreis, K. Rahner, M. Alajbeg).
Jedva je moguće iz mora članaka izdvojiti karakterističan. Ono što im je zajednička značajka jest veliko poznavanje svake teme i pristupačnost čitatelju. Tako je i filozofske i teološke teme, koje nerijetko obilježava složen diskurs, znao učiniti lapidarnim. To je posve u skladu s njegovim nazorom uloge i misije intelektualca, kako ga je izložio u članku »Tko je i što je intelektualac?«: »Već smo mogli zaključiti da je temeljna misija intelektualca – biti svjedok istine i duha. Njegovi su ideali istina i duh, on se nalazi u njihovoj službi. Samo ti ideali daju smisao i opravdanje intelektualčevoj existenciji. (…) Život intelektualca je život za istinu.«
