Ekološka pitanja umnogome su zbog napora pape Franje postala svakidašnjicom vjernika diljem svijeta, pa i važnom točkom njihovih korizmenih ispita savjesti. Ipak, iako je i sam Papa u enciklici »Laudato si’« povukao znak jednakosti između zločina protiv prirode i grijeha protiv Boga, o duhovnom naličju te ekološke jednadžbe rjeđe se govori. Ako je onečišćenje grijeh, i grijeh mora biti onečišćenje; no što su glavni »onečišćivači« duše i koje su posljedice njihova neispravnoga »odlaganja«? Sličnim se pitanjima iz svećeničke perspektive u članku naslovljenu »Čistači duhovnoga otpada« u časopisu »Služba Božja« nedavno pozabavio i patrolog prof. dr. Ivan Bodrožić. Uz smisao korizmenoga čišćenja i mogućnosti unaprjeđenja pastorala ispovijedi sugovornik se osvrnuo i na duhovnu pozadinu nedavnoga ekološkoga incidenta u Gospiću, ali i na težinu duhovnoga otpada svećeničkoga zlostavljanja.
Svakako je dobro da i u liturgijskoj godini ima razdoblja kada se posvećujemo čišćenju jer se u ritmu obveza čovjeku lako dogodi da zaboravi na vlastitu dušu. A na duši se – baš kao i na tijelu i na svemu s čime je tijelo u dodiru – s vremenom stvaraju naslage prljavštine. Nije neobično što čišćenje duše može stvoriti nelagodu jer malo je komu ugodno čistiti i vlastiti prostor. No s duševnim čišćenjem inicijativa ipak nije naša: duša se čisti na Božji poziv i Božjom snagom. Ta bi nas činjenica morala oslobađati od nelagode i straha. Istodobno korizmena pokora ne služi dovođenju vlastitoga tijela »u red« nakon prekomjernoga unosa hrane u božićnom vremenu. O tome nam govori i paradoksalni simbolizam Čiste srijede: čistimo se tek kada se u znak kajanja pospemo pepelom i tako »uneredimo«, dopuštajući Bogu da nas očisti.
Upravo suprotno. Baš zato što suvremeni svijet snažno brani svoje prividno pravo na nečistoću, moramo drugima naviještati radost života u čistoći, a ne se farizejski tješiti pukim prividom vlastite čistoće. Samo u blizini Božje čistoće osjećamo kontrast vlastite nečistoće. Inače se lako na nju naviknemo, kao kad odjenemo tamnu odjeću na kojoj se mrlje ne razaznaju. Bog ne želi da maskiramo nečistoće na svojoj duši, nego da ih jasno razlučujemo; da u svijetu koji je maskiran u relativističko sivilo očuvamo kontrast dobra i zla. Primjerice, kada se danas govori o abortusu, pronaći će se stotine načina da se izbjegne nazvati ubojstvom. Sve će se oko toga pitanja zasivjeti ili potamnjeti da crnilo zla ne bi došlo do izražaja. No to je puko zavaravanje, a oni koji su zavarani ne mogu biti oduševljeni. Ne mogu uživati u vlastitoj duši, koju Bog čini čistom jer ju je za čistoću i stvorio.
Može, ali ne ljudskim snagama. To je sažeta poruka Kristova utjelovljenja. Ljudska čistoća nije tek poželjna ili potrebna ovomu svijetu; ona je ostvarenje čovjekova smisla. No palomu je čovjeku za to potrebna Božja milost. Kršćani nemaju i ne trebaju drugoga svijeta u kojem bi mogli živjeti kao kakvi savršeni čistunci. To je zabluda protiv koje se Crkva bori od svojih početaka sve do danas, naučavajući da su svi ljudi grješnici i da svima treba Bog. To ne znači da Crkva ne prepoznaje težinu grijeha, nego da razumije ljudsku grješnost i poziva je da se izdigne iznad grješnoga svijeta, prema Bogu. Jer kršćanin je pozvan biti savršeno čist ne prema ljudskoj, nego prema Božjoj mjeri.
Često u ispovijedi čujemo: »Nisam ukrao, nisam ubio, nisam spavao s tuđom ženom…« Nemamo ljudski gledano ekstravagantnih grijeha te na mjeru takve »čistoće« svodimo i svoj odnos s Bogom, kao nešto što bi bilo daleko od svijeta. Pa nam onda ne valja ovaj svijet, ovo društvo, ovaj sustav, ova politika, ali ni u što se ne bismo miješali, ničega doticali, da slučajno ne zaprljamo ruke. No kršćanska čistoća nije poziv na sterilnu pasivnost, nego na aktivno čišćenje svijeta vlastitom požrtvovnošću, po primjeru Spasitelja koji je svojoj braći oprao noge. Na takvu nas čistoću pozivaju apostolski spisi, to nam pokazuju svetci, na to nas podsjeća i papa Franjo.
Crkva je uvijek dužna jasno govoriti što je grijeh jer u tome je poučava sam Duh Božji, kako piše sv. Ivan. I apostol je već znao da čovjek bježi od činjenice grijeha, što se osobito vidi danas. Primjerice, ni na jednoj razini ni jednoga odgojnoga i obrazovnoga sustava – osim na vjeronauku – ne govori se o grijehu, pa ne začuđuje što je taj govor marginaliziran i u čitavom društvu. Onda nas ne bi trebalo začuditi ni što unatoč boljemu standardu ne napredujemo zaista ni kao pojedinci ni kao društvo. Negativne pojave oko nas poput korupcije tek su posljedice onoga što u nama već postoji kao grijeh. Zbog toga Crkva ni danas ne smije pristati na nešto manje od jasnoće u vezi s grijehom. Bog je čovjeka došao osloboditi od grijeha, ali zato ga je prvo morao na grijeh upozoriti. Ipak, potrebna je pritom pastoralna razboritost da se čovjek ne zabarikadira u svojem grijehu. Ne smijemo postati apologeti Boga previđajući potrebe čovjeka.
Čovjek svojim grijehom ne može ubiti Boga ni ugroziti njegovu slavu, ali može uništiti život koji mu je dan. To uvijek valja naviještati: čineći grijeh, najveće zlo činimo sebi. I tu su korisni primjeri svetaca, ljudi koji su imali »sveti klik« koji zagrijava ljudsku dušu i topi led oko nje umjesto da samo upire na grijeh. Radosna vijest ne može se navijestiti bez istine, jednako kao ni bez ljubavi i razboritosti.
Svećenik nije poput danas uvriježenih robota za čišćenje da bi se njegovo čišćenje odvijalo po automatizmu. On je Božja spužva, a ako je spužva prljava, i čišćenje će biti teže. To ne znači da u ispovijedi svećenik čisti dušu vlastitom snagom: na djelu je snaga sakramenta koja ne ovisi o čistoći onoga koji sakrament podjeljuje. No nekoga oraspoložiti da do kraja izloži svoju dušu, da pred Božjom milošću ne skrije ni jedan kut prljavštine svojega srca, to svećenik može samo ako je svjestan svoje slabosti, samo ako i sam ima iskustvo Božjega dodira koji ga čisti. Tada je i preobražajni učinak sakramenta slojevitiji. To, naravno, zahtijeva i da svećenik ne odrješuje vjernike mehanički, nego da ih u razgovoru doživi i riječju im dotakne srce.
Što čini »uspješna« čistača duhovnoga otpada?
U dnevnom programu svećenika, pogotovo u pastoralu župnika, mora biti vremena za ispovijed. Vjerojatno nema svećenika koji ne bi ispovijedao kada ga se god zamoli, ali mnogo je vjernika koji će teško ispovjediti grijehe ako se nemaju komu obratiti u konkretnom terminu, nego moraju kucati u potrazi za ispovjednikom. Broj ispovijedi u župi često se poveća upravo nakon što svećenik uvede priliku za ispovijed pola sata prije dnevne mise ili u određeno vrijeme kroz tjedan. Isprva se čini da to nema učinka, no nakon nekoliko mjeseci »satnica« se redovito popuni. To potvrđuju i iskustva samostanskih zajednica u gradovima, gdje uvijek postoji red za ispovijed. S druge strane velike ispovijedi doista se često odvijaju servisno i površno, ponajviše zbog manjka vremena: broj je svećenika ograničen, a ljudi često dolaze nepripremljeni za ispovijed. No svaka župa može tomu doskočiti – bilo tako da se cijela zajednica prije ispovijedi okupi na zajednički ispit savjesti, bilo tako da se za one koji čekaju na ispovijed pripremi tiskani ispit savjesti. Unatoč manjkavostima, velike ispovijedi dragocjena su pastoralna prigoda i ne možemo si dopustiti luksuz da ih odrađujemo. Inače ćemo izgubiti i samu ispovijed, kao što se već događa na Zapadu.
Treba početi od navika. Vjernici su u nas navikli ići na ispovijed prije Uskrsa i Božića, ali i za druge župne ili Gospine blagdane. To vrijedi njegovati i proširivati, ali ne smije ostati samo navika. No još više energije moramo uložiti da ispovijed učinimo istinski radosnim susretom kakav je evanđeoski susret milosrdnoga oca i rasipnoga sina, a ne da se poput starijega sina mrštimo jer se od nas traži velikodušnost i raspoloživost. Konačno, treba i buditi vjerničke savjesti, u čemu nam uvelike može pomoći tehnologija. Ako već svemu pristupamo preko mobitela, zašto ne bismo i ispitu savjesti?
Najveće je duhovno zagađenje oholost. Baš poput plastike, ona je nejestiva i neprobavljiva, gotovo neraspadljiva, a prisutna u nama još od pada prvoga čovjeka. Riječ je o stajalištu kojim čovjek Boga odstranjuje kao nešto nepotrebno, govoreći đavolski: »Tko je kao ja?« umjesto: »Tko je kao Bog?« Ako čovjek sam po sebi može odrediti što je dobro i zlo, pitanje je samo trenutka kada će ih izjednačiti i proglasiti općim zakonom, uvjeren pritom da je slobodan, samoodređen, napredan, a zapravo je zarobljen, prevaren, degradiran. Oholost je duhovno samoubojstvo i time najveći ekocid duše jer osim što nas truje, zatvara nas za Božje očišćenje, zavaravajući nas da je naša nečistoća tek privid. Grijeh tako postaje tek psihološki kompleks kojega se treba riješiti.
Sve veća potreba za psihološkom i psihijatrijskom pomoću znak je poljuljanosti našega unutrašnjega svijeta, ali i zanemarivanja duhovne dimenzije čovjeka. Oni koji se kao vjernici bave psihoterapijom dobro poznaju njezinu vrijednost u otklanjanju psihičkih teškoća, i razborit ispovjednik ne će to zanemariti u situacijama kada je pokorniku potrebna i stručna pomoć. Zabluda je, naime, misliti da nakon ispovijedi psihički problemi poput ovisnosti nestaju kao rukom odneseni.
No psihoterapeut čovjeku ne može dati oproštenje grijeha. Psihoterapija može pomoći u uspostavljanju ravnoteže između duha, duše i tijela – jer nema ni jedne bolesti koja se tiče samo jednoga od njih – ali ispovijed obnavlja red u duhovnoj dimenziji, bez kojega se ne može očuvati red i na drugim razinama.
Iza svakoga izvanjskoga onečišćenja – pa tako i ovoga ekološkoga – uvijek stoji neka duša onečišćena probitkom ili nemarom. Grijeh, dakle, već i u materijalnom smislu često ima razorne posljedice kako za onoga koji ga čini, tako i za sve oko njega. No grijeh može i duhovno razarati svijet, a da ne ostavi izravnoga materijalnoga traga. Tako je s grijesima propusta, koje u Crkvi ispovijedamo jednako kao i grijehe mišlju, riječju i djelom. Često smo suodgovorni za zla koja se oko nas događaju jer svojim propustima održavamo mentalitet koji tolerira zlo. Postajemo poput odbačenoga radioaktivnoga otpada koji raspadanjem ozračuje sve oko sebe umjesto da izgaramo i isijavamo Božju svjetlost i toplinu. A kada se naša braća pokraj nas smrznu, krivimo hladnoću. Nije kriva hladnoća: krivi smo mi koji ih nismo ugrijali.
Prije svega treba se zapitati je li takva obnova moguća. Oni koji su takvo što učinili moraju biti svjesni težine svojih čina jer njihove posljedice ne vide se samo na žrtvama i njihovim obiteljima, nego i na licu čitave Crkve. Nitko se ne bi smio stidjeti trajno se kajati za takav čin, kloneći se javnosti i u samozataji živeći svoje pokajanje pred Bogom, sa sviješću da on može oprostiti i ono što ljudi ne mogu, a katkada i ne žele. Tako, moleći i čineći pokoru za sve povrijeđene i sablažnjene, čovjek može pridonijeti uklanjanju posljedica grijeha za sebe i druge. No stvari moramo i imenovati onim što jesu: grijehom i zločinom proizišlim iz svećeničkoga posvjetovnjavanja i gubitka živoga odnosa s Bogom. Istodobno moramo tražiti odgovornost: kako je do svega toga došlo i kojim je obrazloženjima to omogućeno?
U ovim slučajevima možda i nije bilo namjere skrivanja nečistoće. Uostalom, temeljno poslanje Crkve nije raskrinkavati grješnike, nego spašavati duše vodeći ih do pokajanja i izlječenja, što može izostati i kada čovjek izdrži zasluženu kaznu. Ispočetka se Crkva stoga nije znala suočiti s tim problemom, no danas raspolažemo jasnim uputama. Svećeničko pokajanje ne može biti dovoljno. Ni kod manjih grijeha ne može se vjerniku udijeliti odrješenje ako nema naknade štete ili prikladne zadovoljštine. U slučaju svećeničkoga zlostavljanja ta se zadovoljština tiče i Crkve i društva.
Možda je važnije zapitati se zašto bi se trebale očistiti. Čistimo se za Boga, poradi njega koji je čist, i tek kada se ta svijest u čovjeku ražari, otkrivamo što sve valja otkloniti da bismo ga mogli susresti i zagrliti, da bi on mogao zagrliti nas. Kada nam cilj postane misliti njegovim umom, govoriti njegovom riječju, djelovati njegovim djelima, lako ćemo pronaći mnoštvo nečistoća u vlastitom životu koje, zagledani u nečistoću drugih poput farizeja, inače ne bismo ni primijetili. Biti čist jednostavno znači biti pun Boga, očišćen od vlastite samodostatnosti i slobodan živjeti za druge. Tom slobodom započinje velika pustolovina Božje čistoće u nama.
