Za početak izgradnje duhovnosti u obitelji potrebne su tek uobičajene pedagoške intervencije koje su potrebne za normalan razvoj djeteta, poput zajedničkih rituala, zajedničkoga vremena provedenoga s obitelju, tople i srdačne atmosfere povjerenja i intimnosti te osiguravanja slobodnoga vremena za razvoj vlastitih ideja djeteta. No izgradnja se duhovnosti u kršćanskom smislu događa u svakidašnjici gdje se sveto pokazuje u svakidašnjem, tajna u nevidljivom, velika teologija u spontanim dječjim pitanjima.
Kršćanska se duhovnost izgrađuje u konkretnoj svakidašnjici koja nas izaziva da donesemo odluke. Tako se tamo gdje obitelji daju prednost svojemu obiteljskomu zajedništvu i životnoj radosti i gdje se izbjegava pritisak za posjedovanjem materijalnoga bogatstva, kao i elitizma, individualizma, ostvaruje kršćanska duhovnost. U situacijama kada obitelji iziđu izvan svoje unutarobiteljskih povezanosti te vlastitu djecu i sebe povežu s drugima, gdje su osjetljivi za potrebe bližnjih i potrebitih i solidariziraju se s njima, živi se intenzivniji vid kršćanske duhovnosti. Tamo gdje se u obiteljima nastoji oko pomirenja i praštanja i nadilaženja vlastitih ograničenja, tamo je riječ o središtu kršćanske duhovnosti jer se tu može doživjeti duhovno iskustvo kao iskustvo međusobne povezanosti koja daje snagu za nadu i osposobljuje za ljubav.
Djeca su izrazito duhovno otvorena bića jer imaju sposobnost čuđenja. To je izvor duhovnosti i temelj komunikacije sa samim sobom, svijetom i Bogom. Preko čuđenja djeca mogu vrlo rano pristupiti biblijskim tekstovima, a osobito parabolama. U njima se nigdje o Bogu ne govori izričito niti mu se spominje ime koje bi moglo jako i autoritativno odzvoniti u ušima. Parabole šute o Božjem imenu, ali ne šute o njemu jer stavljaju u njegovu prisutnost i tako se biva uronjen u događaj same parabole.
Kroz parabole i druge biblijske tekstove dijete se upoznaje sa slikama Boga i otkriva Boga Isusa Krista. Tada počinje pravi duhovni život, jer prema Szentmártoniju, »zdrav duhovni život započinje vjerovanjem u Boga Oca Isusa Krista, a to je Bog stvoritelj – koji je osobno stvorio čovjeka; Bog dobri pastir – koji se brine za svoj narod, ne napušta ga, ne zaboravlja i proviđa mu; Bog Otac s majčinskim crtama – otac izgubljenoga sina koji ide ususret milosrdnomu Ocu; Bog suputnik – koji čuje vapaje svog naroda (Izl 2, 23) i za njega pati na križu«.
