Potrebno je reći da dr. Đurica Pardon u svojoj knjizi »Teologija zemlje u metaforici proroka Hošee« ne zalazi u onu razinu aktualnosti koju bi se nazvalo dnevnopolitičkom, ili »ad hoc« teologijom, no dok se djelo čita, čitatelj u analizama više od 2700 godina starih metafora gotovo spontano prepozna govor o današnjem vremenu: čas će u njima prepoznati probleme svjetskih razmjera poput odnosa između ekološke krize, siromaštva i neoliberalnoga kapitalizma; čas temeljne zasade socijalnoga nauka Crkve ili pak nauka Drugoga vatikanskoga koncila o autonomiji svjetovnih stvarnosti, ali i zadaći kršćana da ih okreću prema Bogu, da budu upravo »sol zemlje«; čas će to opet biti tipično hrvatski problemi poput nesnalaženja s darovanom i izborenom slobodom i zemljom; a čas opet kritika lažne religioznosti, ljudske manipulacije Božjim imenom kao etiketom za prikrivanje vlastite ideologije ili za očuvanje stečenih pozicija moći; čas pak kritika suvremenoga zaborava na Boga, njegova potiskivanja na nebo, dolje u intimu privatnosti ili pak u prostore »specijalizirane« za sakralnost, u sakristije…
Osam Hošeinih metafora o zemlji dr. Pardon je podijelio u tri kategorije. Nakon metafora odnosa slijede metafore prostora.
Prva se zasniva na tekstu Hoš 2, 16-17, a autor je svojoj analizi dao naslov: »Zemlja je prostor susretanja Boga i ljudi«. »Stoga ću je, evo, primamiti, odvesti je u pustinju i njenu progovoriti srcu… Ondje će mi odgovarat ona kao u dane svoje mladosti, kao u vrijeme kad je izišla iz Egipta«, glasi početak i kraj Hošeina izričaja. U tom je tekstu, dakle, zemlja metaforički prikazana kao pustinja. Pustinja – tumači autor u analizi – podsjeća izraelski narod na izlazak, na četrdeset godina putovanja i drugovanja s Bogom, na nadu i iščekivanje obećane zemlje. Riječ je o »nomadskom idealu« koji nikada nije iščeznuo iz kolektivne svijesti izraelskoga naroda. U uvodu o toj metafori autor kaže da ona »predstavlja ideju da fizički odlazak u pustinju i nije potreban, nego je potrebna promjena misaonoga lokaliteta, odlazak u atmosferu misli ‘starih vremena’, a ne odseljenje u pustinjski predio«. »Pustinja se u Hošeinoj misli ne predstavlja kao mjesto, nego kao ozračje misli s kojom valja živjeti u zemlji koju je Bog svome narodu predao. To ozračje isključuje poimanje zemlje kao sredstva pohlepe, zadovoljenja konzumerizma i mjesta nasilja, a shvaća zemlju kao mjesto solidarnosti, kao dar kojem se raduje i rado ga se dijeli. Zemlja je mjesto susreta, prostor na kojem narod živi pod Božjom zaštitom, područje zajedničkoga života Boga i ljudi u intimnom zajedništvu.«
U drugoj metafori prostora (Hoš 8, 13), čijoj je analizi autor dao naslov »Zemlja je prostor blagoslova«, Bog prijeti povratkom u Egipat. Pritom, ako se Egipat shvati kao metafora, nije u prvom planu pitanje hoće li narod fizički morati nekamo otići, nego je Egipat već ovdje i sada ako nema prave brige o zemlji. Hošea ruši prevladavajuće teološko uvjerenje svojega vremena prema kojemu je Izrael izabrani narod, kao takav je dobio obećanu zemlju – i tu je kraj. »Egipat je, doduše zemlja, ali ne Izraelova. Egipat nije Izraelovo vlasništvo, ondje Izrael nije doma, nije svoj na svome. Izabranjem i ulaskom u Obećanu zemlju Izrael ne dobiva samo mjesto boravka, nego mu je dana zemlja koju može nazivati svojim domom, tako se u njoj osjećati, tako se o njoj brinuti. (…) Umjesto usmjeravanja svoje povijesti prema tome da darovana zemlja postane mjesto i prostor pravednoga moralnoga i društvenoga života, mjesto ugodnoga i blagoslovljenoga života, povijest Izraela naseljenoga u zemlji postaje vrijeme i mjesto moralnoga i društvenoga rasapa, gubljenja i rastakanja zemlje. Sve se to događa zbog Izraelova pasivnoga stava, zbog nezauzimanja za sebe i svoj identitet, zbog neshvaćanja i neproučavanja svoje povijesti, zbog nepoznavanja Boga i svoga odnosa prema njemu, premda su, kako Hošea navodi, smatrali da ga poznaju«, piše autor.
»Ukoliko je«, kaže također dr. Pardon, »Bog Izraelov osobni Bog, a pravila Saveza njihova osobna pravila života, tada i zemlja postaje njihova osobna imovina (svojina) i prostor događanja njihove osobne povijesti razvoja prema boljitku i blagoslovu. (…) Stoga bi konceptualna metafora, na kojoj Hošea utemeljuje svoj govor o odlasku u Egipat mogla glasiti: Bog, čovjek i zemlja su blagoslov. U suprotnom, ako čovjek ne prepoznaje Boga, njegove zakone i zemlju kao svoje, tj. ako se odnos između Boga, čovjeka i zemlje ne doživljava kao aktivni osobni odnos u kojem svaki od čimbenika potpuno ulaže sebe u njegovo održa(va)nje, tada dolazi do međusobnoga otuđenja pri čemu je ropski stav jedini oblik poimanja odnosa čovjeka/naroda prema Bogu, Boga prema ljudima i ljudi prema zemlji. U takvom stavu poimanju života u/na zemlji, slobodi i blagoslovu… nema mjesta.«
Tri teksta dr. Pardon označava kao »metafore posjeda i vlasništva«. Te metafore nude odgovor na pitanje: »Čija je zemlja?« U okviru novinskoga članka nije moguće zalaziti u sve tri metafore (Hoš 8, 1; Hoš 9, 3 i Hoš 10, 1), ali se može donijeti retke koji su ne samo možda unutarnji ključ sve Hošeine metaforike, nego sasvim sigurno mogu biti ključ vjerničkoga pristupa svijetu. »Odgovor na to pitanje (‘Čija je zemlja?’) Hošea predstavlja životno važnim. Glavna postavka Hošeina razmišljanja o vlasništvu nad zemljom jest da je zemlja Božji posjed, ona pripada Božjem domaćinstvu. Zemlja je posjed koji pripada njegovu kućanstvu. Metafore braka i obitelji, otčinstva i sinovstva… prema mnogim su komentatorima središnje metafore Hošeina teksta, no, antropološki gledano, one bivaju međusobno povezane metaforom Božjega kućanstva ili domaćinstva.«
U svakom slučaju zemlja je Božja, što relativizira svako njezino ljudsko posjedovanje. Zato u trećoj metafori, prema kojoj bi zemlja bila »zemlja Izraelova«, dr. Pardon nakon analize teksta i stručnih mišljenja prepoznaje ironiju. Riječ je o retku: »Bujna je loza bio Izrael, rod bogat ona je nosila. I što mu je više rodilo plodova, to je više umnažao žrtvenike; što mu je bogatija zemlja bila, to je kićenije dizao stupove.« Izraz »zemlja Izraelova« dvostruko je neistinit, dakle ne samo u odnosu na Boga koji je istinski krajnji vlasnik zemlje, nego i u odnosu na narod kao cjelinu. Razdoblje razmjernoga blagostanja vladajuća je elita iskoristila za okrupnjivanje svojih posjeda, tako da je primjena novih tehnika obrađivanja zemlje samo nekima donijela obilje, a druge zapravo lišila zemlje. Stoga je izraz »zemlja Izraelova« ironičan prijekor elitama koje su toliko zaslijepljene svojim uspjesima da sebe smatraju Izraelom.
U citiranom retku upada u oči kritika određenoga tipa prakticiranja religije. »Religiozne aktivnosti bogatih elita predstavljale su… samo još jednu od tehnika podjarmljivanja zemlje sebi i upravljanja njezine plodnosti s ciljem povećanja vlastitog bogatstva. Množina kultnih stupova predstavlja u njihovom misaonom području izraz vlastite snage, vlasti i sile, moći i umješnosti gospodarenja zemljom i upravljanja njezinom plodnošću. Kultni su stupovi odraz uspješnosti političke ekonomije izraelskih nositelja vlasti i ekonomskih moćnika kao što su to bila i druga primijenjena dostignuća i tehnike zemljoradničke proizvodnje… (…) Izraz ‘zemlja Izraelova’, dakle, podrazumijeva degradaciju religije i kulta na tehniku ili sredstvo čijom primjenom i učinkom upravlja čovjek s ciljem povećanja plodnosti zemlje i mijenja svrhu ekonomske dobiti od plodova zemlje, što u biti ruši teološki svjetonazor povezanosti Izraela i njegove zemlje te uništava integritet naroda, razara njegovu osnovnu obiteljsku i plemensku strukturu utemeljenu na pravednoj raspodjeli zemlje i njezinih plodova. Ujedno je izraz ‘zemlja Izraelova’… snažna i zajedljiva kritika monarhijskoga socio-ekonomskoga sustava koji nije samo vodio prema uništenju vlastite države, nego je izopačio i teološko shvaćanje zemlje kao od Boga podijeljenoga nasljedstva i Božjega savezničkim odnosom uvjetovanoga dara«, piše dr. Pardon.
Autor opisuje Hošein »svjetonazor«. Hošea je uvjeren »a) da je plodno tlo Božji dar i izraz njegova povjerenja; b) da je povezanost s tlom koja se pokazuje u proizvodnji i blagovanju hrane temelj svakom drugom obliku života; i (c) da će zloporaba zemlje, u što je uključeno i zlostavljanje onih koji zemlju obrađuju, konačno dovesti do uništenja svake političke tvorevine koja tako čini i tako postupa.«
»I slušateljima i Hošei kao govorniku je poznata činjenica da realno zemlja nije Izraelova, i da Izraelu ne pripadaju oni koji se prema zemlji ponašaju i zemlju doživljavaju isključivo svojim osobnim vlasništvom s kojim mogu postupati kako žele. Niti je zemlja Izraelova niti su oni Izrael – narod Božji. Uništenje i propast, kako ljudi, tako i svega onoga što su mislili da drže pod svojom kontrolom i vlašću, što su smatrali ‘svojom zemljom’, neizbježna je posljedica takvoga razmišljanja i shvaćanja«, formulirao je Hošeino upozorenje dr. Pardon. To upozorenje upućeno je Izraelu te, poglavito, njegovim vođama, ali je ono ujedno i »nadvremenska poruka cijelom ljudskom rodu, koji nerijetko doživljava i shvaća zemlju i sustav života na njoj kao stvarnost kojom je potrebno, radi napretka i blagostanja, ovladati, što boljim i što inteligentnijim tehničkim dostignućima tu stvarnost kontrolirati i na sve inovativniji način njome apsolutno zagospodariti«. »Umišljenost čovjeka da je apsolutni vladar zemlje… nije istinita niti prihvatljiva, jer ona na kraju dovodi do shvaćanja zemlje i svih drugih živih bića pukim objektima podložnima čovjekovom samovoljnom gospodarenju«, kaže autor citirajući iz enciklike »Laudato si’« pape Franje.
Svoje djelo dr. Pardon zaključuje rečenicama: »Hošein metaforički govor koji prikazuje zemlju kao Božji posjed i sastavni dio njegova domaćinstva/kućanstva dan ljudima za miran, sretan i blagoslovljen život i danas ima uvjerljivu snagu. Hošea je, unatoč parničkom tonu proročkoga govora, čvrsto i nepokolebivo vjerovao da za njegove suvremenike nije isteklo vrijeme mogućnosti preokreta njihovog uvjerenja o zemlji (usp. 2,23-25; 14,5-8). Unatoč tome povijesna je činjenica da ga njegovi suvremenici nisu poslušali te su nastavili živjeti u uvjerenju koje ih je jamačno vodilo prema propasti i dovelo u stanje gubitka njihove zemlje, propasti njihove države, uništenja nacionalnoga i religioznoga identiteta. Poznata je i utvrđena činjenica da svijest oblikuje savjest. Etičko i moralno ponašanje u izravnoj je vezi sa spoznajom, s uvidom u stvarnost. Zbog toga, sasvim opravdano možemo zaključiti da bi podizanje svijesti o važnosti i vrijednosti zemlje na teološkom području moglo utjecati i na praktično ponašanje vjernika prema zemlji i zemaljskoj stvarnosti. Hoće li ponovno čitanje i tumačenje Hošeinih metafora o zemlji izneseno u ovoj studiji donijeti ikome novi uvid u važnost i vrijednost hošeanskog poimanja zemlje te tako otvoriti mogućnost suvremenog teološkog odgovora, koji će u kontekstu ekonomske, političke i religiozne krize današnjeg čovjeka iznjedriti praktične pouke za hod prema osobnom spasenju, ostaje i nadalje otvoreno pitanje koje traži odgovor.«
ZAVRŠETAK
