Molitvom Duhu Svetomu, koji Kristovu Crkvu na svakom mjestu i u svakom vremenu vodi u ono što je dobro i ispravno, započeo je u subotu 17. rujna na Katoličkom bogoslovnom fakultetu na zagrebačkoj Šalati IV. teološki kolokvij u organizaciji Hrvatske sekcije Europskoga društva za katoličku teologiju. »Teologija i praksa sinodnosti u Crkvi« glasio je radni naslov kolokvija, koji je otvorio dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Josip Šimunović. Prisutnima se obratila i predsjednica Hrvatske sekcije Europskoga društva za katoličku teologiju prof. dr. sc. Ana s. Thea Filipović. Svojom je prisutnošću okupljanje hrvatskih teologa uzveličala predsjednica Europskoga društva za katoličku teologiju, njemačka teologinja s Katoličke teologije Sveučilišta u Osnabrücku prof. dr. sc. Margit Eckholt.
Kad se govori o sinodskoj Crkvi, govori se o »Crkvi koja je sabrana, ostvarena, oblikovana, poslana i eshatološki usmjerena«. Od tih je temeljnih koordinata solidarnosti u svom predavanju, održanu, zbog spriječenosti, uz pomoć videosnimke, krenuo bibličar dr. sc. Anđelo Maly. Predavač je iznio tri biblijske paradigme solidarnosti koje mogu biti korisne i za njezino današnje dublje razumijevanje. Prvu je paradigmu solidarnosti pronašao u starozavjetnoj knjizi o Jošui, 8. poglavlje, gdje se govori o »saboru svih Izraelaca«, uključujući i »ženu, djecu i došljake«. U Novom savezu narod koji Bog sabire, po istom onom Duhu koji je djelovao i u Starom zavjetu, jest Crkva Božja. Paradigma njezine sinodnosti »par excellence« jest euharistija, koju je na neki način protumačio sam Isus na putu s dvojicom učenika u Emaus: s njima hodi – sinoda je »syn-hodos«, zajednički hod – tumači im Pisma, budi u njima eshatološku nadu te ga naposljetku prepoznaju u lomljenju kruha.
Kao paradigmu sinodnosti dr. Maly je istaknuo takozvani sabor u Jeruzalemu iz Djela apostolskih. Dvije mjesne Crkve – jeruzalemska i antiohijska – i ključni problem: treba li kršćanima koji su došli iz poganstva nametati židovske propise, obrezanje i zabranjena jela? »Raznolikost mišljenja i živost rasprave na jeruzalemskoj su skupštini bili usmjereni k uzajamnomu slušanju Duha Svetoga. Svjedočanstvom o Božjem djelovanju i razmjenom vlastitoga suda išlo se prema konsenzusu i jednoglasnosti kao temeljima za učvršćivanje zajednice u evangelizacijskom poslanju Crkve«, rekao je predavač.
Naravno, dr. Maly nije mogao zaobići Pavlovu sliku Crkve kao jednoga Kristova tijela, koje ima različite udove (uloge, službe, karizme…). Ta slika izvrsno povezuje izvanjsku strukturu Crkve s njezinom otajstvenom stvarnošću. »Sve službe u Crkvi, unatoč različitosti služba i doprinosa, trebale bi biti sudionici u procesu sinodskoga hoda. Svi su suodgovorni za život i poslanje zajednice. I svi su pozvani raditi u skladu sa zakonom uzajamne solidarnosti, uz poštovanje specifičnih služba i karizma, u mjeri u kojoj svaki član crpi svoju energiju iz povezanosti s Gospodinom. Takvu je harmoniju moguće ostvariti samo ako svime i svakim upravlja ‘agape’, ljubav«, rekao je dr. Maly. A sve s ciljem koji je Krist zadao Crkvi, da naviješta njegovo evanđelje.
Predavanje pod naslovom »Trinitarno i eklezijalno zajedništvo kao temelj sinodnosti Crkve« održala je dr. sc. Nedjeljka s. Valerija Kovač. Naime, nastojanje oko sinodnosti »nije tek izraz neke ljudske ili političke težnje za prevladavanjem podijeljenosti, ili izraz tendencije prema dogovoru, nego ima svoje utemeljenje u samom Bogu i u njegovu pozivu pojedincu, kao i od njega sazvanu Božjem narodu, Crkvi«, rekla je na početku dr. Kovač.
Jasno je pokazala da shvaćanje Crkve kao zajedništva, »communio«, proizlazi iz odnosa triju osoba u Presvetom Trojstvu. A zajedništvo pretpostavlja suodgovornost i uključenost svih.
Veliku je pozornost, sudeći prema kasnijim raspravama i izvještajima o radu u tri manje skupine, privukao završni dio predavanja u kojem je dr. Kovač, pozivajući se na dokumente za pripravu sinodskoga hoda u kojem se Crkva nalazi, govorila o potrebi savjetovanja, tj. slušanja svih vjernika u procesu oblikovanja, »izrade« odluka (»decision making«), a donošenje odluka (»decision taking«) pridržano je biskupskomu autoritetu. Predavačica je također tematizirala odnos Crkve i demokracije, postavivši određena pitanja. »S jedne strane znamo da Crkva ne može biti demokracija jer nije sebe konstituirala kao narod, nego je sazvana od Boga i utemeljena u Kristu. Ali znamo i to da je Crkva preuzimala društvene sustave koji su odgovarali njezinu samorazumijevanju. (…) Ako je preuzimala te sustave, možda nije na odmet pitati se zašto u promijenjenu samorazumijevanju ne bi možda mogla preuzeti i demokratske strukture? Uz taj argument postoji i onaj teološki: ako je Crkva promijenila poimanje sebe pa više naglašava zajedništvo i jednakost u različitosti, ne bi li se to moglo ostvariti upravo u demokratskom ustroju?« Dr. Kovač također je upitala je li – ako smo svi odgovorni za Crkvu – dovoljna samo konzultativna uloga kao mogućnost participacije ili narod Božji možda može sudjelovati i u donošenju odluka. Potom, tu je i pitanje koliko je savjetodavni glas Božjega naroda obvezujući u kasnijem donošenju odluka. I naposljetku dr. Kovač se upitala može li se »osjećaj vjere« (»sensus fidei«) Božjega naroda tumačiti i proaktivno i interaktivno, »u smislu da on možda može otvoriti neka nova tumačenja Pisma i tradicije i tako na drugačiji način usmjeriti budućnost Crkve«. Sve u svemu, sinodsko usmjerenje Crkve »teža je varijanta« od hijerarhijskoga usmjerenja, rekla je dr. Kovač. No s druge je strane istaknula uvjerenje i želju pape Franje: sinodnost je put Crkve u trećem tisućljeću.
Tri sinode mjesnih Crkava u Hrvatskoj – Splitsko-makarske nadbiskupije koja je završila 1987. godine, Đakovačko-osječke (tada Đakovačko-srijemske) nadbiskupije koja je završila objavljivanjem završnoga dokumenta 2008. godine te Zagrebačke nadbiskupije u kojoj su sinodska zasjedanja održavana od 2016. do 2018. godine, a idući će mjesec biti proglašen zaključni dokument – kao nadahnuće za sadašnji sinodski hod čitave Crkve predstavio je na kolokviju dr. sc. Denis Barić. Budući da je Crkva živa stvarnost, ostvarivanje sinodnosti kao stila života Crkve koji proizlazi iz njezine naravi ne prestaje sa završnim dokumentom sinode. »Istinski plodovi vide se, i vidjet će se, u nadahnutim vjernicima i njihovim djelima koja ostvaruju u sredinama i među ljudima s kojima žive učenjem i čuvanjem nade, sijanjem povjerenja, međusobnim razumijevanjem, građenjem mostova u odnosima, učenjem jednih od drugih«, rekao je među ostalim dr. Barić. Predavač je prenio prisutnima svjedočanstva nekoliko sudionika i sudionica zagrebačke sinode, koja upućuju na to da sinodski hod može biti mjesto opće crkvene preobrazbe.
