Nedavno preminuli mudri papa emeritus Benedikt XVI. pobuđuje sve veću pozornost javnosti. Govori se i piše o njegovoj osobnosti, o duhovnim kvalitetama, umnosti i pronicljivosti, riječju, o njegovu djelu na više razina. Papa je dobro razumio promjene koje se zbivaju u vremenu u kojem živimo.
Svjedoci smo da se u najnovije vrijeme među kršćanima zbivaju mnoge zanimljive pojave. S jedne strane vidimo otpad od vjerske prakse u mnogim vjerskim sredinama. Tamo gdje se jednostavno prakticirala vjera iz naraštaja u naraštaj mlađi zanemaruju uhodanu praksu. S druge pak strane osjeća se da grupe i pojedinci prianjaju uz Bibliju, sudjeluju na seminarima i sličnim skupovima, radosno slave Boga, pjevaju nove pjesme i ne zaustavljaju se samo na recitiranju uhodanih molitava, nego mole spontano i bez ustručavanja, tako da zadivljuju i svoje starije. Nerijetko se govori o onome što im Bog čini.
Da se nešto novo kvalitetno događa osjetio je i doživio papa emeritus Benedikt XVI., nekadašnji profesor, kardinal i dugogodišnji najbliži suradnik i poslije nasljednik svetoga pape Ivana Pavla II. Joseph Ratzinger, kad se prvi put susreo s fenomenom pokreta i novih zajednica nastalih u Crkvi. U svojoj knjizi »Novi izljevi Duha« sam piše: »Za mene osobno bio je čudesan događaj kada sam prvi put došao početkom sedamdesetih godina u blizak dodir s tim pokretima koji su doživljavali polet i oduševljenje kojim su živjeli vjeru te se iz radosti te vjere osjećali dužnim drugima priopćiti ono što su i sami primili kao dar.« Dogodilo se to u vrijeme teških postkoncilskih godina kad su se unutar Crkve vodile teške i mučne beskrajne diskusije, koje su neki teolozi nazivali zimom u Crkvi, kad se pomišljalo da se nagomilani problemi mogu riješiti samo ljudskim naporima. Upravo se tada dogodilo nešto što nitko nije planirao. Kao da je, tumači papa, Duh Sveti iznova zatražio riječ. U mladim muškarcima i ženama procvjetala je vjera življena u svojoj cjelovitosti kao dar, kao dragocjen poklon koji omogućuje život. To bujanje, ti novi pokreti jačali su i jačaju i jednostavno se ne mogu zaustaviti. Tim je pokretima bilo dano doživjeti snagu Duha Svetoga. U Crkvi su postali stvarnost.
Gdje god se pojavi, Duh Sveti uvijek poremeti ljudske planove, što je sasvim razumljivo. Međutim, Duh Sveti ne strava nemir i ne ruši pravni poredak, nego postavlja osnove novim vrijednostima, uspostavlja red, mir, ljubav, ali i oduševljenje, polet i zanos. Istodobno traži i naše obraćenje, odnosno preispitivanje i postavljanje nove ljestvice vrjednota. Ono što je najvažnije, Duh Sveti unosi svježinu, zanos i polet u naše ustaljene i pomalo nagrižene i ljudskim slabostima istrošene strukture. On stvara uvijek novo.
Cijenjeni teolog i kardinal Ratzinger, a poslije papa Benedikt XVI., promatrao je od početaka buđenje novih duhovnih pokreta i njihovih zajednica te darova ili karizma na koje se ta gibanja oslanjaju, i sa žarom mudroga teologa i pastira nastojao dovesti u puni sklad instituciju Crkve i ulogu karizma. Objasnio je kako jedno upotpunjuje drugo. Institucija Crkve djelovala bi ukočeno bez djelovanja Duha Svetoga i karizma koje Duh daje svakomu kako hoće, nekada i mimo naših planova i programa. Ne smije se trnuti Duha u Crkvi, nego ispitivati duhove jesu li od Boga ili ne. Prepoznavati samo crkvenu instituciju, a ne vidjeti darove Duha u njoj, jednostrano je i necjelovito shvaćanje Crkve. Jasno je da može doći do nejasnoća, ali njih valja trijezno sagledavati, uočavati i rješavati. Novo duhovno ozračja u Crkvi je stvarnost i oživljava vjernike.
Današnji papa Franjo unosi novu svježinu u globalni svijet i Crkvu, posebice svojim razumljivim gestama. U svojim enciklikama i pobudnicama, posebice u onoj znakovita naziva »Radujte se i kličite«, poziva na praktično življenje vjere i svetost i, među ostalim, kaže da se previše u Crkvi govori o zakonu, a manje o milosti; više se raspravlja o bioetici, a manje se misli o tome kako nahraniti gladnoga itd. Stoga mu je veoma važno ono što stvara svježinu u crkvenim zajednicama.
Svjedoci smo duhovnih buđenja u našim sredinama. Možda je nekomu malo neobično što toliki hrle na mjesta gdje progovara navjestitelj zahvaćen duhovnim iskustvom, a ponekad ima i pokoju karizmu, pa se koji put dogodi da je netko ozdravio od duhovnih i tjelesnih bolesti. Ne treba se toga bojati, a još manje to ismijavati. Valja ipak sve pomno ispitati i ne prepustiti stvar proizvoljnosti i stihiji. Najvažnije je ne trnuti Duha jer se time uništava ono najvažnije, život po duhu. A umjesto toliko potrebne radosti, svježine, mira i ljubavi, život se pretvara u sivu i dosadnu kolotečinu.
Dr. Anton Bozanić
