posvećenoga promišljanju o umjetnoj inteligenciji
U dvorani »Vijenac« Nadbiskupijskoga pastoralnoga instituta u Zagrebu u srijedu 10. svibnja održan je sedamnaesti »Dies theologicus« Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu o temi »Izazovi umjetne inteligencije u doba transhumanizma«.
Ovogodišnji Teološki dan iz više je kutova rasvijetlio aktualnu temu, na koju je veliku pozornost skrenula nedavna pojava četvrte inačice generatora sadržaja »Chat GPT«, koji uspješno programira i simulira razgovor s čovjekom. Osim umjetne inteligencije u računalima i pametnim telefonima, danas već postoje i roboti zaposleni u turizmu, a određen broj osoba služi se robotima kao spolnim »partnerima«, upozorili su predavači. Predavanja i rasprave pokazale su koliko je nužno filozofsko i teološko promišljanje o brzom razvoju tehnologije.
U prvoj su sesiji akademik Bojan Jerbić i izv. prof. dr. Taras Barščevski govorili o pitanjima koja potiče razvoj tzv. umjetne inteligencije, a u drugoj su sesiji doc. dr. Odilon Singbo i dr. Dan Đaković govorili o utjecaju transhumanističkoga mentaliteta na dinamiku osobe i društva. U uvodnim mislima pape Franje, otisnutima na programskoj brošuri skupa, priznaje se da se »tehnologijom doskočilo nebrojenim nevoljama koje su mučile i sputavale ljudsko biće«, ali i upozorava da »svaka osoba mora moći uživati ljudski i solidarni napredak, ne isključujući nikoga«. »Stoga moramo biti oprezni i raditi na tome da se diskriminirajuća uporaba tih instrumenata ne ukorijeni na štetu najosjetljivijih i najisključenijih.« Promišljanja govornika pokazala su da osim moguće diskriminacije postoje i drugi izazovi.
»Tko još ima vremena poslušati pjev ptica? Uzalud umjetna inteligencija kad nam bit života prolazi ispod radara«, riječi su iz uvodnoga govora prof. dr. Josipa Šimunovića, dekana Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, kojima je citirao kolumnisticu Helenu Mostarkić Gobbo. Ustvrdio je da »ne možemo zamisliti život bez umjetne inteligencije« te da se »kotač umjetne inteligencije ne može više zaustaviti«. Ipak, činjenica da je Europska unija stavila umjetnu inteligenciju u pravne okvire potiče nas na oprez i promišljanje, zaključio je dr. Šimunović.
Akademik Jerbić, voditelj Zavoda za robotiku i automatizaciju proizvodnih sustava na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, istaknuo je da bez holističkoga pristupa znanost dospijeva u krizu. U potrošačkom društvu znanost je gurnuta na tržište pa može izgubiti smisleni smjer i naštetiti čovjeku, podsjetio je Jerbić. Odredio je umjetnu inteligenciju kao »električnu energiju četvrte industrijske revolucije, koja se u digitalno-virtualnoj domeni pretvara u fizičku«, ciljajući pritom na robote. Upozorio je da je definicija umjetne inteligencije kružna: »sposobnost digitalnoga računala ili robota da izvršava zadatke koji se obično pripisuju inteligentnim bićima«. Ona potiče pitanje što je zapravo inteligencija te se otkriva da je ona višeznačan pojam i nepoznanica: snovi, intuicija i emocije dio su ljudske inteligencije. K tomu i definicija uma otvoreno je pitanje. Dok računalo izvodi sekvence, ljudski je mozak poput orkestra; ne može se, dakle, govoriti o umjetnoj inteligenciji u punom smislu riječi, ona je proširenje ljudske inteligencije. Osim toga, »umjetna inteligencija« nema društvenu dimenziju.
Akademik Jerbić otvorio je i pitanje može li se govoriti o robotskoj svijesti uzme li se u obzir da robot »opaža« sebe u prostoru. Naveo je nekoliko razloga za oprez: »chatbotovi« – programi za oponašanje razgovora – počeli su razvijati vlastiti jezik koji njihovi tvorci više ne mogu razumjeti. »Chat GPT« tako »laže i izmišlja« nepostojeće činjenice, a pokazuje i predrasude. Korisnik ne zna iz kojih izvora »Chat GPT« crpi informacije, što dovodi do znanstvene asimetrije. »Chat GPT« toliko je brži od čovjeka u programiranju da programeri u SAD-u gube posao. S druge strane, GPT sustavi ne znaju planirati pa se ne može reći da misle. Kada je riječ o moralu, još je manje moguće uspoređivati umjetnu inteligenciju s ljudskom; moral je emotivno-kulturna kategorija, a ne može se matematizirati kultura, pojasnio je Jerbić.
U drugoj je sesiji naglasak stavljen na transhumanizam, pokret koji razvojem tehnologije i njezinom ugradnjom u čovjeka nastoji spriječiti starenje, omogućiti neograničeno znanje i, naposljetku, besmrtnost. Radi se o spoju veličanja tehnologije s filozofijama evolucionističkoga materijalizma, redukcionizma, imanentizma i optimističkoga voluntarizma, pojasnio je dr. Singbo. »Umjetna inteligencija« nova je ambivalentna stvarnost povezana s transhumanizmom, istaknuo je. Nadogradnja humanoidnih robota rapidno je uznapredovala; od robota »Sophije«, koja je 2017. dobila državljanstvo Saudijske Arabije, preko »Nikole« koji ima sedam izraza lica za ljudske emocije, kao i »Nadine« koja uspostavlja kontakt očima i »pamti« razgovore, sve do »Junko Chihire« koja je zaposlena na puno radno vrijeme u turističkom uredu u Tokiju.
Dr. Singbo istaknuo je da nužnost bavljenja tom temom proizlazi iz proročkoga poslanja Crkve. Oko 2000. godine započelo je snažno zanimanje za odnos »umjetne inteligencije« i religije. O prvom stadiju razvoja umjetne inteligencije govori se kao o »uskoj umjetnoj inteligenciji«, nakon toga o »općoj umjetnoj inteligenciji«, a krajnji je stadij »superinteligencija« koja bi trebala imati atribute božanskoga. Opasnost koja se pritom pojavljuje jest redukcionizam inteligencije; čovjek ni vlastitu inteligenciju ne razumije, ona se grana na više vrsta i oblika, stoga je reći da stroj misli metafora, zaključio je dr. Singbo. Napomenuo je da se određen broj ljudi danas koristi humanoidnim robotima kao spolnim »partnerima«. Sve navedeno povlači temeljno filozofsko i teološko pitanje – može li robot postići ljudsko dostojanstvo. Robot možda ima memoriju, no samo čovjek ima povijest. Čovjekova sposobnost za empatiju ne može se replicirati jer podrazumijeva samosvijest i brigu za drugoga. Oponašanje nije realnost; ljudsko dostojanstvo povezano je s tjelesnim i duhovnim integritetom. Čovjek je sposoban za krjepost; krjeposno je življenje vlastitost slobodnoga i odgovornoga, dakle moralnoga bića. Čovjek nije naprava, nego duhovno biće, stoga se ne smije svesti na predmet koji obavlja zadaće. »Računalo je korisnije čovjeku kada nije poput čovjeka«, istaknuo je Singbo.
Dr. Đaković usporedio je transhumanistički demokratizam i personalističku demokraciju. Podsjetio je da Katolička Crkva prihvaća demokraciju kao najbolje postojeće uređenje, ali ne bilo koju, nego kršćansku demokraciju. Demokratizam je, naprotiv, izopačenje demokracije, ideologija obožavanja demokracije koja ju stavlja iznad slobode. Temelji se na mitu o općoj volji, sugerirajući da je broj glasova jamstvo istine. Ljudska volja prema sv. Tomi Akvinskom teži dobru, što znači da se slobodna volja ne podrazumijeva; ona se osvaja ispravnim življenjem, pojasnio je dr. Đaković. Čovjek je lutalica, uvijek nezadovoljan putnik; budući da materija trči brže od duha, razvoj tehnologije preduhitrio je duhovni razvoj. U temelju je transhumanističkoga mentaliteta scijentizam i deizam; vjerovanje da je istinito samo ono što se može znanstveno dokazati te da Bog nije djelatno prisutan u svijetu. »Transhumanizam je samoobogotvorenje«, rekao je. Činjenica da su znanost i tehnologija u službi vojske i sigurnosnih služba daje naslutiti da je moguć totalitarizam bez vođe, zaključio je. Kršćanin zna da postoji nada, i to u oazama slobode. Evanđeoska prispodoba o kukolju osvjetljava i razvoj tehnologije: dobro i zlo rastu zajedno.
