U Hrvatskoj, sve do 1850. godine, nije se uobičavalo kititi božićno drvce, nego su za božićne blagdane u svoje kuće ljudi unosili bjelogorično drvce. U većini slučajeva bila je riječ o hrastovoj grani koja i u zimi znade zadržati svoje bujno lišće. Takav starodrevni običaj unošenja bjelogoričnoga drveta u kuću ili na kućni prag zadržao se još uvijek u zemljama istočne Europe, kao i kod pravoslavaca. Stručnjak za hortikulturu Stanko Mikić iz Baćindola posvjedočio je da je baš u predbožićno vrijeme nekoć zarađivao mnogo novca vozeći hrastove grane u Beograd na sajam.
Praksa unošenja u kuću zimzelenoga drveća došla je sa sjevera Njemačke. Tamo je ona postojala još u 16. stoljeću. Okićeni borovi stoje danas na trgovima i ulicama u mnogim gradovima i selima, a u kućama i stanovima središte su oko kojega se okuplja obitelj i dijele darovi djeci na Badnjak ili Božić.
No ponekad se može dogoditi zbrka među pojmovima jer neki ljudi kažu da kite borove, a drugi kite jelke. No neki drvce nazivaju i »krizban«, neki »cukerbaum«, a neki još uvijek spominju »mačka u vreći« ispod božićnoga drvca. Razjasniti te dvojbe mogu supružnici Stanko i Terezija Mikić koji su život posvetili hortikulturi. Stanko je radio u rasadniku u Cerniku od 1961. godine, a sada je kao i supruga Terezija, koja mu je pomagala, u zasluženoj mirovini.
Na napomenu da se uzduž ceste koja spaja Požegu preko Banićevca i Baćindola s autocestom nalazi dosta takvih rasadnika zimzelenoga drveća Mikić odgovara: »Bez lažne skromnosti mogu reći da sam ja ‘zarazio’ ljude da ih podižu. Konfiguracija zemljišta kakva je u nas pogoduje takvoj vrsti bilja. Osim toga od njega se može i nešto zaraditi za kućne potrebe.« Brzo prelazi na stvar: »’Christbaum’ kao i ‘Zuckerbaum’ njemački su izrazi koje smo mi u Slavoniji pohrvatili. Nijemci govore da se za Božić i Novu godinu u kuću unosi ‘Tannenbaum’, dakle jela, a ‘Christbaum’ znači ‘božićnjak’. Dakle jedno i drugo u narodu znače isto, no u hortikulturi nije isto.«
Njegova supruga Terezija objasnila je što znači »Zuckerbaum«: »Na božićno drvce nekoć su se stavljali slatkiši. Najomiljeniji su bili oni kupovni u obliku mašne. Bili su zavezani na oba kraja i ukrašeni resicama. Mogli su biti srebrni, zlatni, zeleni, pa i crveni. Takvi se bomboni u nas još uvijek proizvode, koliko sam čula, negdje privatno u Otoku kod Vinkovaca. Osobito su traženi u ovo predbožićno vrijeme. Njih smo mi zvali ‘mačak u vreći’ jer su bili pakirani u vrećice, a u izvlačenju se nije znalo tko će koju boju izvući. U ono doba rijetkost su bili pakirani bomboni.«
Razgovor o identitetu božićnoga drvca Mikić je zaključio rekavši: »Naša kultura, naš jezik i tradicija, poglavito kod nas u Slavoniji, jasno pokazuju tko smo i što smo: nikakav zapadni Balkan, nego srednja Europa.«
