Vrlo tešku zadaću dobili su hrvatski vjernici na ovogodišnje Stepinčevo, kada ih je zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša na kraju homilije pozvao da stvarnost promatraju Božjim očima, to jest da se uteknu zagovoru bl. Alojzija Stepinca da svima izmoli dar mudrosti u ovim vremenima.
Možda komu taj naputak zvuči prejednostavnim, čak i banalnim, ali je mnogo zahtjevniji nego što se može na prvu učiniti. Postavio je Stepinca uzorom jer blaženik je svojim životom posvjedočio da je moguće naći pravu mjeru samo onomu tko živi iz duboke povezanosti s Bogom. »Iz takve se povezanosti razvijao Stepinčev proročki duh. Živio je od Božje riječi, u stalnom dijalogu s Bogom«, rekao je nadbiskup. Protumačio je da njegova analiza stvarnosti nije bila sociološka, ekonomska ni politička, nego da je sve gledao očima vjere, pa su za njega događaji i sudbina naroda imali dublje značenje. »Sve je progovaralo o Božjoj prisutnosti u povijesti.« Nadbiskup je protumačio da je Stepinac iz molitve proročki vidio budućnost, pa npr. nikada nije sumnjao u propast komunizma. »I nama je potreban proročki duh kako bismo u svemu uočili Božje djelovanje i pronašli Božja rješenja. Molitva i povezanost s Bogom pokazat će nam kako se odnositi prema svim globalnim trendovima koji zapljuskuju naš narod i našu domovinu; kako odgajati djecu u kulturi narcizma koja snažno potkopava razvoj krjeposti u mladih; kako se oduprijeti materijalizmu koji je olabavio savjesti mnogih; kako vratiti poštenje i čestitost koji su potkopani sebičnošću i egoizmom«, poručio je mons. Kutleša.
Neke bi moglo začuditi to da je ovogodišnje Stepinčevo došlo u podosta napeto doba u hrvatskom društvu, a Crkva se o tim napetostima nije jasnije očitovala. Mogli bi se pitati zar ne vide crkveni ljudi da učitelji ponovno najavljuju štrajkove, da i drugi zaposlenici čije plaće ovise o proračunu najavljuju izlazak na ulice; da je izbor novoga državnoga odvjetnika užario hrvatsku političku scenu i gotovo doveo u pitanje nacionalnu sigurnost, da se događa novo preslagivanje na hrvatskoj političkoj sceni, ali i u svjetskim savezništvima? Zašto Crkva o svemu tome ne progovara?
Možda zato što se, po svemu sudeći, hrvatsko društvo već našlo u predizbornoj kampanji u kojoj se vodi svojevrstan rat između vladajućih i oporbe, ali ne bez ključnoga utjecaja podzemlja.
Građanima je vrlo teško procijeniti što se doista zbiva jer, na primjer, kod izbora državnoga odvjetnika govorilo se o dosta toga što baca mrlju na njegovo dosadašnje djelovanje, a povjerenje mu je izglasano unatoč izostanku argumenata koji bi mogli lako poništiti sve protuargumente. Ne bi se previše pogriješilo ako bi se u spomenutom slučaju počelo tragati za razlozima koji nisu izrečeni, to jest uključiti utjecaj onih koji šute, a upravljaju novonastalom krizom. Put do istine mogao bi ići i preko analize slučajeva koji će tek doći na dnevni red u državno odvjetništvo… S obzirom na to da je vrlo često riječ o nečasnim radnjama, ucjenama i uvjetovanostima koje nadilaze poimanje običnih građana (ali svejedno utječu na njihove živote), doista je potrebna mudrost odozgo da se istina može pojmiti.
Utoliko je daleko dragocjenije da se umjesto socioloških, politoloških i ekonomskih analiza stanje počne gledati Božjim očima jer uvijek se najzad vodi borba između dobra i zla. A za tu je metodu potreban temeljit i dugotrajan vjerski odgoj.
Čini se da su sadašnji društveni i crkveni izazovi kamilica u odnosu na one koji dolaze. Zato istina ne će doći samo po onima koji posjeduju i nude javnosti »ključne informacije«, nego po onima koji mole, povezani su s Bogom te zato, poput Stepinca, imaju i proročkoga duha.
