Prorok Ezekiel čuje glas Božji te se istodobno ispunja njegovim Duhom. Taj ga Duh podiže na noge, što je znak spremnosti da se pođe, da se djeluje. Prorok je, naime, bio u stavu najdubljega štovanja Božje slave: bio je pao ničice na zemlju pred bljeskom »što na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku«. Početak Gospodinovih riječi jasno govori da je tu riječ o izvještaju o proročkom pozivu. Prorok je nazvan »sinom čovječjim« (heb. ben adam). Taj je naslov osobito čest kod Ezekiela. Pojavljuje se gotovo sto puta, posebice u prilikama kada se Bog obraća čovjeku. Njime se ovdje naglašava udaljenost između Boga i čovjeka, kao i različitost ljudskoga stanja u odnosu na Božju svetost. Njegov poziv očituje se u poslanju, a poslan je »sinovima Izraelovim«, koji su »narod odmetnički« (heb. goy hamoredim). Isti hebrejski izraz prisutan je i u poglavlju u kojem Bog govori o povijesti Izraelovih nevjera. Ondje kaže: »Razlučit ću između vas sve koji se pobuniše (hamoredim) i odvrgoše od mene: izvest ću ih iz zemlje u kojoj kao došljaci borave, ali – u zemlju Izraelovu nikad ući neće!«
Narod, tako, u svom sadašnjem stanju, nema nade da će njihovo progonstvo završiti povratkom u »zemlju Izraelovu.« Povijest njihova grijeha započinje još u doba kad su bili u egipatskom ropstvu tako što su štovali egipatska božanstva, potom u pustinji, nakon što im je Bog dao Zakon, tako što su ga kršili. Nastavili su se buniti protiv Boga i kad ih je uveo u obećanu zemlju, i dalje ne obdržavajući odredbe zakona i kršeći propis o subotama, a prihvatili su i poganske obrede okolnih naroda. Bog ih je uvijek, međutim, poštedio »radi imena svojega, da se ono ne okalja«. Izrael je Božji izabrani, vlastiti narod, a njegova je sudbina slika Božje slave u očima okolnih naroda. Stoga Bog »radi imena svojega«, radi sebe, pošteđuje svoj narod. To je i razlog zašto sada poziva proroka Ezekiela. Šalje ga narodu »tvrdokorna pogleda i okorjela srca«. Bez obzira na takav karakter naroda, prorok mu mora prenijeti Božju riječ. O takvoj prorokovoj ulozi Ezekiel će još jasnije progovoriti, kad bude usporedio proroka s gradskim stražarom koji mora upozoriti narod na obraćenje. Njegova je odgovornost prenijeti poruku, a na narodu ostaje hoće li poslušati ili ne. Zato Ezekiel mora propovijedati »poslušali oni ili ne poslušali«.
Isus se vraća u svoj zavičaj, to jest u Nazaret, a uz njega su i njegovi učenici. Marko uvijek kad govori o učenicima podsjeća na nasljedovanje učitelja, pa i na tom mjestu učenici »prate«, »slijede« Isusa. U subotu on ulazi u sinagogu, prema ustaljenom židovskom običaju, te ondje propovijeda. Ne treba u tome gledati ništa čudno, nego sasvim normalnu priliku. Svakomu je dostojnomu članu zajednice moglo biti ponuđeno da, nakon čitanja Zakona i Proroka, protumači okupljenima Božju riječ. Prva reakcija slušatelja na Isusov govor sasvim je pozitivna: bili su »preneraženi«. No odmah nakon toga slijede prigovori izrečeni kroz pet pitanja. Prva tri pitanja odnose se na Isusovu djelatnost: prvo izriče općeniti sud o Isusu, drugo se pitanje odnosi na sadržaj njegova nauka, a treće na narav njegovih čudesnih djela. Zadnja dva pitanja odnose se na Isusovu rodbinu. Poznavanje rodbine Isusovim sumještanima onemogućuje pristup njegovu nauku i prepoznavanje njegovih djela. Govor o Isusovoj braći i sestrama potaknuo je kroz kršćansku povijest žive diskusije koje se odnose na Marijino djevičanstvo nakon Isusova rođenja. Govor o Isusovoj obitelji, međutim, nije poanta te perikope, nego je to vjera i prihvaćanje Isusova nauka. Stoga Isus i navodi izreku: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu«, te se čudi »njihovoj nevjeri«. Nevjera će biti pobijeđena i kod samih učenika tek po Isusovu uskrsnuću.
Zadnja poglavlja Pavlove Druge poslanice Korinćanima sadrže njegovu osobnu obranu koja odgovara na ironične prigovore protivnika. Pritom spominje i svoju tjelesnu slabost o kojoj govori u ovonedjeljnom odlomku. Pavao spominje »trn u tijelu« koji mu je dan, a zove ga i »anđelom Sotoninim« koji ga udara. Teško je danas ocijeniti o čemu je tu bila riječ. Moguće je da je Pavao patio od neke bolesti s jakim i nepredvidivim napadajima. Neki će tu prepoznati i jak otpor što su ga Židovi pružali kršćanskoj vjeri, no čini se da je tu riječ ipak o nekom tjelesnom »trnu«. Pavao je triput molio Gospodina da to zlo odstupi od njega, no Božji je odgovor: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Pavao je tu ideju već izrekao slikom o glinenim posudama u kojima »imamo blago« te ona »izvanredna snaga bude očito Božja, a ne od nas«. U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima bio je još jasniji: »Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.« Pavao tako opravdava svoju slabost. Nije on taj koji mora svjedočiti za Boga, nego Bog svjedoči za njega.
