Političke strukture svake države, pa i naše, teže jačanju države i nastoje mnoge stvari centralizirati kako bi se lakše održavala kontrola nad građanima, što je lijepo opisao George Orwell u svojem futurističkom romanu »1984.«. Ipak, težnja prema centralizaciji nije u skladu s demokracijom. To je možda opravdano u početcima države kada se sve treba stavljati pod jaču kontrolu. Tako se primjerice u Hrvatskoj početkom devedesetih postavio kao imperativ razvitka društava bogaćenje pojedinaca i centralizacija vladanja. Pošlo se od pretpostavke da će bogati pojedinci pridonijeti bogatstvu države i općemu blagostanju. No otišlo se predaleko te su eventualno dobre namjere postale pogrješke. Pojedinci iz vladajućih struktura zlorabili su centralizaciju upravljanja i svoju moć iskoristili za stjecanje bogatstva. Dobili smo bogate pojedince s jedne strane i velik broj siromašnih građana s druge strane, od kojih su se mnogi odselili.
Povijesno gledajući u razvitku država, počevši od robovlasništva pa preko feudalizma do kapitalizma, uvijek se cijenila težnja prema bogatstvu. Ta težnja postojala je i u relativno kratkom razdoblju socijalizma, ali nije javno iskazivana. Međutim, bogatstvo se nikad nije cijenilo toliko koliko se cijeni danas u neoliberalnom kapitalizmu. Slavljenje bogatstva postalo je »klanjanje zlatnomu teletu« jer slavi se kao najveće dobro. Prekomjerno stjecanje nije najveća vrlina. Stjecanje dobara postalo je opsesija, odnosno ideal. Tako se mijenja filozofija pravednosti i morala, što ide tako daleko da se smatra sramotnim biti siromašan. Svi bi željeli imati, ali rijetko tko želi biti čovjek.
U postkomunističkim zemljama birokracija se razvija, broj činovnika raste, a istodobno naglo pada broj radnika u materijalnoj proizvodnji. Dakle, koči se napredak. Nema napretka ni u reformama zdravstva, pravosuđa i drugih javnih ustanova.
Zbog koncentracije vlasti i moći u rukama nepoštenih pojedinaca razvila se opća korupcija i nepotizam. To potvrđuju brojne korupcijske afere i suđenja, koja često završavaju jalovo ili zastarama uz samo simbolične odgovornosti i isto takve simbolične kazne. Gotovo ni jedan veliki proces nije okončan niti je vraćena nezakonito stečena imovina.
Istodobno sami sebe uvjeravamo da smo kao narod najpametniji, najinventivniji, najšportskiji i sl. Naša je tradicija »snaga loših navika« i ona ne dopušta da se stvari pojasne do kraja. Zato moramo konačno shvatiti da nam je potreban preodgoj kao narodu, ali i kao pojedincima. Nitko nam ne će ništa darovati niti nešto dobrovoljno besplatno dati. Naša shvaćanja o moralu često su pogrješna i zamjenjuju se s interesima tržišta, bogaćenja i kapitala.
Zato se događa da se mnogi pojedinci koji su prešli granice dopuštenih ponašanja ne osjećaju krivima jer smatraju da su moralno postupali, a drugi također odbijaju odgovornost jer su postupali po zakonu. Zbog takvih slojevitosti i nedefiniranih shvaćanja međusobnih granica morala, vjere, zakona, ustava i tradicijskih običaja dolazi u svijesti pojedinaca do zbrke i pogrješnih shvaćanja, što opet ima za posljedicu neodgovarajuća ponašanja u određenim situacijama.
Dovoljan je primjer otpor sudaca Vrhovnoga suda na pokušaje kontroliranja njihovih velikih dodatnih zarada izvan redovitoga rada, unatoč velikomu broju neriješenih predmeta.
Kada je u pitanju budućnost Europske unije, uzevši u obzir krizu uzrokovanu ruskom agresijom na Ukrajinu i posljedično krizu nafte i plina te nedosljedno ponašanje pojedinih država EU-a, očito je da je sadašnja kriza proizvod politike. Sve je veća sličnost s krizom 2008. godine jer su politike vođene interesima bogaćenja i krupnoga kapitala. Došlo se u situaciju da se ne zna komu više štete, a komu koriste brojne sankcije i prijetnje. Zatvaranje granica i prekidi trgovanja podsjećaju na razdoblje nakon propasti Rimskoga Carstva kada je svaka pa i najmanja grofovija u Europi bila neka vrsta državice i uvodila svoja pravila prolaza, svoje carine (zvane »maltarine«) i slične namete. Tada je takvo zaustavljanje komunikacija zaustavilo razvitak Europe i držalo je nekoliko stoljeća u civilizacijskom mraku. Slično je bilo i u istočnim zemljama Europe u doba hladnoga rata, koji je trebao završiti simboličkim padom Berlinskoga zida.
Nažalost optimizam je bio kratkoga vijeka, a prvi znakovi povratka u prošlost mogli su se naslućivati pretjeranom politikom globalizacije iza koje se krila želja političara bogatih zemalja za još većim bogaćenjem, a čiju konkurenciju nisu mogle pratiti manje, nerazvijene države. Radikalnim mjerama štednje koje mnoge zapadne vlade provode po direktivama Svjetske banke i Međunarodnoga monetarnoga fonda samo su se produbljivale krize. Takve su mjere često okrutne prema običnim radnicima i njihovim obiteljima. Počele su seobe pojedinaca ne samo iz Hrvatske, koje sada već imaju svojstva egzodusa naroda, već su tu i imigranti iz Azije, Afrike, a sada i Ukrajine.
Povijesna iskustva uče da iste ili slične politike primjenjivane u različitim razdobljima u različitim podnebljima i na različite narode nemaju uvijek isti učinak (Afganistan, Irak, Libija, Venezuela i dr.). Prema tome savjeti i razmišljanja mnogih stranih »stručnjaka« i političara s drugih kontinenata o rješavanju europskih, pa i hrvatskih problema, mogu biti dvojbeni.
