Kao misionar doživio sam toliko radosnih susreta. Mnogi mi zahvaljuju što sam im pomogao da završe školovanje, drugi što sam im sagradio kuću, što sam im dao kozu ili kravu… Ali ovo je nešto posebno. Junak ovoga živoga događaja jest Venuste Nshimiyimana (što znači: Vjeko Bogu hvala). Siroče bez oca.
Majka udovica donijela ga je k meni, sva očajna, kad sam bio u ovoj župi davne 1999. godine. Nosila ga je u naručaju, bolesna. Imao je deset godina. Krvario je na vratu. Operirali su ga u bolnici Butare. Otpustili ga bez ikakve nade da bi mogao ozdraviti, s dijagnozom: rak na vratu. Ja sam rekao majci da se ne plaši, da je Bog jači od raka: »Treba se moliti. Ali učinit ćemo sve što je u našim mogućnostima da ozdravi.«
Sljedećega dana zajedno s majkom odvezao sam ga, nekih 50-ak kilometara udaljenosti, do liječnice-misionarke dr. Ute, rodom iz Njemačke, koja je u Ruandi kao kirurginja djelovala već dugo godina.
Ona ga je uzela na brigu. Operirala ga je i očistila mu ranu. Poslala je jedan uzorak tkiva u Njemačku. Nalaz je bio loš, Venuste je doista imao zloćudnu bolest. Ipak, dr. Uta od dobrotvora je dobila potrebne injekcije da se spriječi širenje bolesti i zaliječi oboljeli dio vrata.
Dobra liječnica, pravi lijek i – Bog je učinio svoje. Mali dječak Venuste nastavio je učiti u osnovnoj školi. Budući da je ozdravio, nisam se više posebno brinuo za njega – ta tolike sam za svojega boravka u župi vozio k liječniku, pa i k doktorici Uti, da ih operira… Tako sam i tog dječaka potpuno »izgubio iz vida«…
Međutim ove godine – više od 20 godina nakon njegova liječenja – on je došao k meni, s pozivnicom za svećeničko ređenje i mladu misu! Sam je donio pozivnicu. Došao je s majkom pitajući me poznajem li njega i mamu. Nisam prepoznao ni jedno ni drugo. Onda mi je on ispričao da je on onaj dječak koji je imao rak i kojega sam odvezao k dr. Uti. Pokazao mi je ožiljak na vratu i rekao: »Bog me je spasio preko tebe i dr. Ute, odlučio sam mu se posvetiti!« Završio je sjemenište i bogosloviju u Družbi Srca Isusova i Marijina. Sad je pred ređenjem i moli me da budem s njima u toj radosti…
Zaređen je za svećenika 19. veljače na sjeveru Ruande, a na ređenju je bila i dr. Uta. Ja sam mu bio na mladoj misi, 13. ožujka u našoj župi Rango. Bila je to prava svečana mlada misa. Bilo nas je puno svećenika – nas domaćih salezijanaca, biskupijskih svećenika, te posebno iz Družbe Srca Isusova i Marijina kojoj mladomisnik pripada. Bilo je puno časnih sestara raznih redova iz naše i okolnih župa. Crkva je bila ispunjena, pa su mnogi slavlje pratili stojeći izvan crkve.
Bila je to peta mlada misa u našoj župi. Ove godine trebali bismo slaviti srebrni jubilej župe. Zanimljivo: 25 godina župe, u njoj se promijenilo 5 župnika i župa je dala 5 svećenika – Venuste je peti.
U svom zahvalnom govoru na kraju mise mladomisnik me je pozvao k sebi, zagrlio me pred ljudima govoreći: »Don Danko mi je spasio život – zahvaljujući njemu, ja sam danas svećenik!« A ja zahvaljujem Bogu, jer je sve dobro od Njega!
Don Danko Litrić, misionar iz Ruande
