Tjednik »7Dnevno« najavio je da je počelo trgovanje obiteljskim srebrom, naime strancima su prodana četiri najveća izvora pitke vode. Hrvatski pravni centar (HPC) nedavno je uputio otvoreno pismo premijeru u kojem zahtijeva promjenu odluke Vlade o prijenosu Ugovora o koncesiji za crpljenje mineralnih voda i Ugovora o koncesiji za crpljenje termalne vode za tehnološke potrebe i za prodaju na tržištu. Naime, stanovitomu nizozemskom holdingu prenesena je koncesija na crpljenje 280 milijuna litara na godinu do 2029. godine. HPC upozorava da se radi o političkom i sigurnosnom pitanju, navodi dr. Jadranka Polović, budući da je voda opće javno dobro i ljudsko pravo, ne tržišna roba.
Pitka je voda zasigurno najvažniji hrvatski prirodni resurs, koji bi u sljedećim desetljećima u okolnostima globalnoga zatopljenja i klimatskih promjena mogao snažno utjecati na sigurnost zemlje. Stoga izvore pitke vode treba zaštititi, a u pismu HPC poziva Vladu da koncesiju povjeri javnomu poduzeću. Niz hrvatskih medija nastavio je objavom alarmirajućih članaka o gubitku nacionalne kontrole nad najvećim izvorima pitke vode. Tako smo doznali (iako je riječ o staroj vijesti, koja prolazi nezapaženo izvan radara javnosti) da četiri najveća izvora više nisu u hrvatskim rukama. Osim Janice, ostali smo bez Lipika, Svetoga Roka i Cetine… Podravka je još 2016. prodala lipički Studenac slovenskoj tvrtki Radenska, koja je u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj. Prijašnji vlasnik Svetoga Roka završio je u stečaju (nije jasno kako mu je to uspjelo), pa su punionicu preuzeli novi vlasnici iz sušne Saudijske Arabije… Četvrti izvor, Cetinu, pokraj domaćih poduzetničkih i lokalnih političkih snaga, preuzima off shore kompanija iz američke države Delaware, i to na pedeset godina. Najblaže rečeno, vrlo je neozbiljno da vlade sve to dopuštaju i mirno promatraju. Razlog je postojanja bilo koje vlade zaštita nacionalnih interesa, i javnih i pojedinačnih. Stalna poskupljenja izravna su posljedica liberalizacije te vrste komunalnih usluga i privatizacija izvora pitke vode. Ujedinjeni narodi su 2008. godine proglasili pravo na vodu – temeljnim ljudskim pravom. No s izuzetkom Slovenije koja je ustavom zabranila prodaju vlastitih vodenih resursa, čini se da zemlje u regiji nisu svjesne da loše i neodgovorno upravljanje vodama ugrožava jedno od temeljnih ljudskih prava njihovih građana. Opasnost od privatizacije vode u budućnosti samo je jedna dimenzija problema realizacije temeljnoga ljudskog prava na vode. Prema međunarodnim preporukama (među ostalima i Svjetske zdravstvene organizacije) vlade bi građanima vodu trebale učiniti dostupnom i u fizičkom i u financijskom smislu.
Jozo Pavković u svojoj kolumni piše o blagom optimizmu na zapadnom Balkanu nakon što je iz Bruxellesa poslana pozitivna poruka o mogućem priključenju Europskoj uniji. Nekoliko dana nakon toga iz Berlina je stigla druga poruka: »Trebamo vašu radnu snagu.« Bundestag je prihvatio izmjenu migracijskoga zakona koji širom otvara vrata stranim radnicima, prije svega sa zapadnoga Balkana. Čim stupi na snagu, iz BiH, Srbije, Makedonije, Kosova, Crne Gore… još masovnije će, poput Hrvata s obiju strana granice, krenuti na njemačke bauštele. Novi zakon ne odnosi se samo na IT stručnjake ili medicinare, nego i na sve one koji pronađu zaposlenje »koje odgovara njihovoj kvalifikaciji«. Dakle otvara se prostor za radnike svih profila, a ne kao dosad samo za zanimanja koja njemačka agencija za zapošljavanje proglasi deficitarnima. Čak će radnicima biti omogućeno i da sami po Njemačkoj traže posao. Na radne dozvole ili vize više se ne će čekati mjesecima u dugim redovima pred konzulatima. Time se jeftinijoj radnoj snazi s Balkana omogućuje masovno preseljenje u Njemačku. Već su se, poput hijena, pojavile agencije koje nude posredovanje. Imaju spremne razrađene scenarije kako što lakše do Njemačke. Zemlje Balkana, kao i u svemu drugom, nemaju odgovor na ovaj, možda jedan od najtežih udaraca posljednjih desetljeća kad je u pitanju iseljenje. Čak ih ne zabrinjavaju analize EBRD-a koje pokazuju da su do sada najviše odlazili visokokvalificirani kadrovi. Procjenjuju kako od šest milijuna ljudi iz zemalja zapadnoga Balkana živi u inozemstvu, što je trećina njihova stanovništva. Nije teško pretpostaviti kakve će dugoročne posljedice poticajni zakon zapošljavanja u Njemačkoj imati za ovaj dio Europe. Već sad u BiH i okružju nema radne snage. Zabrinjavajuće je npr. što se u BiH broj zaposlenika (860 000) opasno približava broju umirovljenika (680 000). Unatoč svemu radnici opet nisu na cijeni. Poslodavci im ne podižu plaće, školstvo nikako da uskladi svoje programe s potrebama tržišta, državni aparati odavno su sami sebi svrha. Politički ambijent oduvijek je opterećen neriješenim sporovima. U Njemačkoj će biti na cijeni. Sada je jasno što je Europska unija mislila kad je poslala pozitivne signale o priključenju zapadnoga Balkana. Priključit će sebi kvalitetne radnike i tako ih europeizirati, asimilirati. A BiH i istočno susjedstvo naseljavat će drugi daleki narodi.
