Na tragu katoličke tradicije – neki će reći ne i bez utjecaja onodobnih političkih kalkulacija – svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, u svakodnevnom govoru poznata i kao Tijelovo, postala je u Hrvatskoj 2001. godine i državnim blagdanom, a time i neradnim danom. Slavi se u pravilu četvrtkom – u nekim je zemljama liturgijska proslava pomaknuta na iduću nedjelju – nakon nedjelje Presvetoga Trojstva. No mnogi ga, čak i oni koji se deklariraju vjernicima, doživljavaju kao dobrodošao slobodan dan koji se, eto, ima zahvaliti katoličkoj tradiciji Hrvatske. To pak aktualizira pitanje odnosa između tradicije i žive vjere. No Tijelovo aktualizira još jedno pitanje, ono o očitovanju vjere u javnom prostoru. Sastavni dio Tijelova je, naime, procesija s Presvetim ulicama mnogih gradova i mjesta.
»Zašto neki vjernici ne doživljavaju Tijelovo kao ‘veliki blagdan’? Pa čini mi se da je odgovor isti kao i za (ne)pohađanje mise. Nedostatak stvarne svijesti o tome koliko je za vjernika bitno redovito se susretati s Kristom u euharistijskom slavlju. Uz to, svetkovina Tijelova nije popraćena ‘bučnim’ popratnim zbivanjima, masovnošću i medijskom pompom, nego poziva na tihu molitvu – klanjanje pred Presvetim – te javno očitovanje vjere u Kristovu nazočnost, kao i zazivanje blagoslova na sve ljude.« Tako stvar vidi dr. Ante Mateljan, redoviti profesor dogmatske teologije Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Tijelovske euharistijske procesije pripadaju pobožnosti, dakle javnomu molitvenomu izričaju vjere. »Jasno da to ima i tradicijske i kulturne konotacije, ali one su sporedne. Čini mi se da je danas nužno i na takav način svjedočiti katoličku vjeru onima koji ne poznaju njezin ‘sadržaj’ niti su upućeni u njezinu ‘praksu’«, kaže dr. MateljanOdmah daje na znanje što misli o samo tradicionalnom kršćanstvu ili o takozvanom identitetskom kršćanstvu koje je u kršćanskim simbolima i javnim očitovanjima sklono vidjeti ne puno više od sredstva kulturnoga, a onda i političkoga »obilježavanja teritorija« nasuprot drugima. »Nikakve nam koristi od iluzija o ‘kršćanskom narodu’ ako taj narod redovito ne moli i ne slavi euharistiju«, kaže odmah. A kasnije će reći: »Odavno nam je već jasno da je ‘identitetsko kršćanstvo’ – biti kršćanin samo po iskaznici, tek ‘primiti’ sakramente – bez življene vjere samo lijepo pakiranje ispraznosti.«
Jasno je da je sugovorniku prije svega stalo potaknuti vjernike da prodube vlastitu vjeru. Kad je riječ o svetkovini Tijela i Krvi Kristove, »ona se razumije u kontekstu najbitnijega sadržaja kršćanske vjere«. »A to je vjera u Božju prisutnost u ljudskoj povijesti, kako po utjelovljenju Sina Božjega u sasvim određenom vremenu i prostoru tako i njegovu životu, smrti i uskrsnuću kao otajstvu spasenja kojim nam je otvoren i zajamčen pristup Ocu u Duhu Svetomu. Sve se to konkretizira i ostvaruje, u sadašnjem trenutku našega osobnoga i zajedničkoga života, u otajstvu euharistije: tu se na sakramentalni način isti Isus Krist, Sin Božji – ‘koji je radi nas i radi našega spasenja postao čovjekom’, koji se ‘predao za nas’ i koji je ‘krv svoju prolio za oproštenje grijeha’ – uprisutnjuje pod prilikama kruha i vina. Jednostavno, vjera u euharistijsku Kristovu prisutnost pripada srži, temelju naše vjere.« Svjesni toga, vjernici »drugačije slave svetkovinu od onih koji nisu vjernici i za koje je to samo još jedan dobrodošao neradni dan koji se, budući da je u drugom dijelu tjedna, lako spoji u produženi vikend«. »Sudjelovanje u slavlju svetkovine Tijelova za svakoga bi katolika trebalo biti slavlje istinske zahvalnosti u radosti i zajedništvu Crkve. (…) Da se ne zaboravi: ‘Crkva slavi euharistiju – a euharistija oblikuje Crkvu’«, kaže dr. Mateljan.
Sugovornik ulazi i u povijest svetkovine koju je za čitavu zapadnu Crkvu papa Urban IV. najavio još u 13. stoljeću. »Protivljenje katoličkoj vjeri u Kristovu osobnu, tvarnu i bitnu prisutnost u euharistiji, najprije u dualističkim herezama srednjega vijeka, a poslije i u protestantizmu, iznjedrilo je javno očitovanje euharistijske vjere Crkve, i to kroz dva oblika: euharistijsko klanjanje i euharistijske procesije. Tomu su pridonijeli i drugi činitelji, kao što je praksa rijetkoga pristupanja svetoj pričesti, što je povezano s ondašnjim oblicima pokorničke prakse«, kaže sugovornik.
Javni čin klanjanja uvijek je dakle bio sastavni dio svetkovine Tijelova. Stoga se činilo prikladnim pitati sugovornika općenito o očitovanju vjere na javnim prostorima. Dr. Mateljan polazi od temeljne pretpostavke: »Kršćanska vjera nije i ne može biti privatna stvar u smislu individualne duhovnosti. Ona je osobna, a osoba je biće zajedništva koje se ostvaruje kroz odnos, relaciju, i nužno se javno očituje ili je zapravo i nema.« No nisu svi oblici vjerničkih okupljanja po svojoj naravi jednako prikladni za trg i ulicu. Sugovornik razlikuje između sakramenata, pobožnosti kao javne molitve i svjedočenja. »Sakramentalna slavlja, pogotovo euharistijsko slavlje, jesu slavlja u kojima sudjeluju vjernici, i to na prikladan način i u prikladnom prostoru. Nije dobro da se ta slavlja, koliko god to bilo dobronamjerno i činilo se prikladnim, prilagođavaju nečemu što nema veze sa sakramentom«, kaže. Kao primjer navodi Split. »Dok je procesija s relikvijama našega zaštitnika sv. Dujma kao pobožnost doista lijepo svjedočanstvo vjere i kršćanske tradicije, u koje mogu biti uključeni svi, dotle je slavlje svete mise na Rivi, koje tako lijepo izgleda na televiziji, za većinu vjernika postalo nažalost čak i neugodno jer se događa usred ‘šušura’ pazara… Smatram da ništa ne bi smetalo da se na Rivi održi služba riječi, kratka propovijed i blagoslovna molitva, a sveta misa ondje gdje joj je prikladno mjesto«, kaže dr. Mateljan.
Tijelovske euharistijske procesije nakon euharistijskoga slavlja, koje se slavi u Crkvi, pripadaju pobožnosti, dakle javnomu molitvenomu izričaju vjere. »Jasno da to ima i tradicijske i kulturne konotacije, ali one su sporedne. Čini mi se da je danas nužno i na takav način svjedočiti katoličku vjeru onima koji ne poznaju njezin ‘sadržaj’ niti su upućeni u njezinu ‘praksu’.
U tom smislu kršćanske pobožnosti, kao što je tijelovska procesija i blagoslov s Presvetim, postaju svjedočanstvo i izazov, kako za vjernike i ‘bivše vjernike’ tako za pogane i za sve ljude«, kaže dr. Mateljan. I to ilustrira konkretnim primjerom Splita. »Tijelovska procesija nakon komunističke zabrane nije obnovljena, nego se na Tijelovo, nakon dnevnoga klanjanja u katedrali i večernje mise, nadbiskup spusti na katedralni trg – Peristil – i zazove Božji blagoslov s Presvetim Otajstvom. Uz nazočne vjernike redovito je prisutan lijep broj turista, stranaca. Većini je to nešto neobično pa snimaju mobitelima, ali netko i klekne ili se barem prekriži. I za te ljude, koliko god bili neupućeni u katoličku vjeru, to je poziv da se upitaju, da promisle što se to događa i zašto se događa. Nađe se, neizostavno, i onih koji provociraju i žele izazvati nered, ali ne bismo se trebali osvrtati na takve. Uostalom znamo komu Isus smeta«, kaže dr. Mateljan.
Među javna svjedočenja i »djelovanja u skladu s vjerom« sugovornik ubraja »Hod za život«, koji se događa u hrvatskim gradovima upravo oko svetkovine Tijelova. Premda nije riječ o tipično vjerničkom okupljanju, ipak mnogi njegovi sudionici, ako ne možda i većina, nadahnuće pronalaze i u katoličkoj vjeri ili baš u toj vjeri. »Takvi oblici društvenoga zauzimanja u današnjim okolnostima, kada se ‘kultura smrti’ probija u sve pore života i na vrlo perfidne načine ulazi u sve odnose, ne samo da su prihvatljivi, nego su i nužni. Vjernici su dužni javno pokazati za koje se vrjednote zalažu i jesu li spremni za njih se zauzeti uvijek i na svim područjima života. To nam je svima poslanje ako doista vjerujemo da nas Krist šalje da budemo ‘sol zemlje i svjetlo svijeta’«, kaže dr. Mateljan.
