U posljednje vrijeme u Hrvatskoj i u svijetu zbiva se nešto što pred ljude stavlja zasad teško premostiv izazov. Mnogi se, naime, pitaju kako je moguće da uz toliko načina informiranja, od novina, radija i televizije kao tradicionalnih kanala do mrežnih portala, društvenih mreža i drugih digitalnih platforma koje se smatraju izravnijim načinima dolaska do istine – ljudi zapravo sve manje znaju što se doista zbiva. To rađa određenu frustraciju, unosi nemir koji je prispodobiv igri u kojoj čovjek s povezom na očima mora prepoznati tko ga je od onih s kojim se igra dotaknuo. Svakoga u toj igri zapravo frustrira laž koja se rađa kada pojedinci u trenutku skidanja poveza zamijene mjesta. Slična bespomoćnost može se osjetiti i pred događajima na svjetskoj razini; i kada je posljednjih dana buknuo novi krvavi rat u Izraelu, koji je odnio brojne nevine žrtve, a istodobno krv nedužnih i dalje, već mjesecima, neprestano teče u Ukrajini. Ljudi se pitaju kako je moguće da se to uopće događa i tko, mimo svih poznatih činjenica, u pozadini zapravo vuče konce za tako suludo i nesmiljeno nasilje.
Mnoge pak u Hrvatskoj frustrira stanje u kojem se statistički tako »nariktavaju« podatci o nezaposlenosti i rastu plaća da se čini da je život bolji i kvalitetniji, a zapravo mnogi ljudi žive na rubu siromaštva. Frustrira i stalno (medijsko) forsiranje da je drugdje bolje i ljepše živjeti, a kad se onamo dođe, mnogi bi mijenjali taj euro više u džepu za manje osamljenosti. Ne mora se biti geopolitički ekspert pa da se shvati da neprestano posezanje za hrvatskom kulturom, odnedavno i iz Crne Gore, potvrđuje neumrlu ideju velikosrpstva. Ne treba biti gospodarski lumen da se shvati da je u pozadini užasa u Slavoniji sa svinjskom kugom, koja je poljuljala odveć krhku gospodarsku neovisnost Hrvatske, sukob interesa, koji vjerojatno ide i dalje od pozivanja na smjenu jednoga ministra. Sve navedeno povezuje jedan zajednički nazivnik: laž. U današnjem je javnom prostoru prisutno toliko laži da je istini gotovo nemoguće proći kroz taj labirint.
Nedavno je u znanstvenom časopisu Papinskoga Sveučilišta sv. Križa u Rimu »Crkva, komunikacija i kultura« objavljen rad u kojem se mogu naći odgovori na mnoga stanja u kojima se danas svijet nalazi. Pod naslovom »Laganje u doba umjetne inteligencije: Poziv na moralnu i zakonsku odgovornost« ugledni pravni i komunikološki teoretičari Santiago Leyra-Curiá i Jordi Pujol Soler, obojica crkveni ljudi, izravno, kao najbrže rješenje, predlažu državama i društvima da lažljivce, uključujući i političare i medijske djelatnike, počnu – kazneno goniti. U radu su raskrinkali načine na koje se danas šire laži, počevši od manipulacije statističkim podatcima pa do laganja na društvenim mrežama.
Posebno je vrijedno njihovo zapažanje da se danas zapravo događa društvena kriza istine jer društvo se raspada na skupine među kojima nije moguće razumijevanje ili zajednički pogled na stvarnost. Napisali su da istina djeluje kao društveni regulator, to jest da djeluje centripetalnom silom koja drži društvo na okupu, a centrifugalna sila svojstvena lažnim informacijama destruktivno utječe na društvenu koheziju te dovodi do neizbježne krize demokracije. Dok je u totalitarnim društvima govorenje istine uvijek revolucionarni čin, danas i kada netko istinu kaže ili objavi na nekom digitalnom kanalu, ona se »raspadne u neku vrstu informacijske prašine nošene digitalnim vjetrom u kojoj će biti samo trenutak u vremenu«. Posebno je međutim pogubna tzv. ideološka neistina ako ju čine vlasti ili javne službene osobe u obnašanju svoje dužnosti, čega danas ne nedostaje. Službeno, pa čak i organizirano laganje postalo je danas svojevrsna norma, a malo tko je svjestan da je zapravo riječ ne samo o grijehu, nego i o vrlo teškom kaznenom djelu. U izrazito natjecateljskom duhu koji je zavladao među vojnim velesilama, državama, vladama i politikama koje guraju svijet u sve veći ponor moguć je samo jedan pobjednik. To će ipak vbiti onaj koji prvi prestane lagati.
