Suvremena medijska publika posljednjih se mjeseci nalazi u gotovo bespomoćnom stanju suočena s informacijama i dezinformacijama, počevši od onih povezanih s koronavirusom, cjepivima pa do odnosa između najviših državnih dužnosnika, a sada su se u taj koloplet uključile i predizborne kampanje ususret lokalnim izborima. Dezorijentiranosti su pridonijele i društvene mreže kojima o osjetljivim pitanjima kolaju u posljednje vrijeme češće neistine nego istine, rjeđe provjerene informacije nego poluinformacije. Stoga stručnjaci za komuniciranje sve češće govore o zagađenju informacijskoga prostora, tzv. infosfere, a na vidiku nema onih koji bi, poput »zelenih« kad je okoliš u pitanju, snažno stali na stranu publike koja trpi zagađenja.
S obzirom na to da mnoge medijske kuće u širokom luku izbjegavaju ugostiti stručnjake koji prokazuju mehanizme zagađenja medijskoga prostora, tim se potrebnijim može smatrati iskorak koji je u novom broju znanstvenoga časopisa »Crkva, komunikacija i kultura« napravilo Papinsko sveučilište Svetoga Križa u Rimu. Dvojici profesora s toga sveučilišta intervju je dao jedan od utjecajnijih filozofa i medijskih teoretičara današnjice Luciano Floridi, Talijan koji kao profesor radi na uglednom Sveučilištu Oxford te ga i tijela Europske unije rado pozivaju kad je riječ o etičkim pitanjima komuniciranja preko interneta. Zagovornik je teze da je sada na djelu četvrta revolucija u čovječanstvu, koja je sljubljena s digitalnim tehnologijama. On je skovao i novi pojam za čovjeka današnjice koji se sve više smatra informacijskim organizmom – »inforg«.
Iz razgovora s prof. Floridijem moglo bi se izvući mnoštvo pouka, a s obzirom na stanje u kojem se nalazi hrvatska medijska publika, neka ih se istakne samo nekoliko.
Prva je da društvene mreže i digitalne tehnologije nisu nešto nestvarno, virtualno, nego su i one čovjekovo djelo, kao što je to npr. automobil. Društvene mreže i informacije koje njima kolaju, dakle, stvaraju ljudi koji mogu biti više ili manje dobronamjerni. No za razliku, primjerice, od proizvođača automobila koji moraju snositi odgovornost za proizvodnu grješku, takve odgovornosti na društvenim mrežama i u mnogim medijskim kućama uglavnom nema. To znači da odgovornost za zagađenje u medijskom prostoru ne mogu preuzeti tehnologije na koje se mnogi ljute, nego ljudi i organizacije, a u hrvatskom slučaju nerijetko i paraorganizacije, koje preko suvremenih tehnologija nerijetko oblikuju i promiču laži. Oni pak koji plaćaju i naručuju sadržaje, a to nisu samo tvrtke, žele da se što više »klikaju« tekstovi uz koje su njihovi oglasi ili informacije koje žele plasirati. No da bi se mnogo puta kliknulo, potrebne su velike vijesti. No velike vijesti često nose i velike laži…
Budući da su medijski sadržaji uglavnom besplatni, publika nije kupac koji ima kakva-takva prava nego tek korisnik. Prof. Floridi nudi u tom smislu dva rješenja. Manje je očekivano rješenje da će ljudi sada početi plaćati medijske sadržaje pa time ostvarivati i veća prava na točne informacije. Stoga je realnije, smatra, da državne vlasti, koje za razliku od poslovnoga sektora ipak mogu donositi zakone i provoditi ih, počnu štititi publiku, suvremene »inforge«, od onih koji plasiraju lažne vijesti. Zasad u Hrvatskoj nije stasala politička snaga kojoj bi to bio prioritet, možda i zato što mnogima političku snagu daju oni protiv kojih bi se trebalo boriti.
