Lupetam ova slova prije proslave Dana Oluje pa još ne znam čime su nas ove godine obradovali i iznenadili naši poglavice, ali već godinama uoči toga dana glavom mi uskovitlaju davna školska pitanja za subjekt i predikat: Tko slavi? Što i kako subjekt slavi?… Valjda od onda kad je iz naziva toga dana nestalo Oluje? Jer, puno nam je lakše pamtiti naziv »Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja«. Uostalom, u toj »kobasici« je sve, pa nek’ si svatko svoje »nareže«, važno je samo da se ne povrijede okupatori. Zašto bi se baš moralo znati koje je to suho granje tada odnijela »Oluja«, kad su naši vođe dosad – baš vizionarski anticipirajući zagrebačkoga gradonačelnika nakon nedavne zagrebačke oluje – svako srušeno stablo zamijenili s dva ista takva! I same Olujine proslave »rasle« su u neobičnom smjeru da su se narod, branitelji i njihove pjesme odmicali što dalje od kninskih zidina, sve do vrhunskih pandemijskih proslava kad je do tvrđave mogao samo virus. Kako je krenulo, još malo pa će i veći dio putujućeg cirkusa iz Kumrovca i Srba stizati do Knina da tamo proslavi… Jajce? Naravno, osim onih koji su baš na Dan Oluje i u danima prije nje redovito »na odmoru«, zauzeti »pljuckanjem« na hrvatske ljude i tekovine, posebice Domovinski rat i vojne akcije. Pa se uvijek nađe dežurni dijalektičko-marksistički opolupismenjeni đak »šuvarice« da izruga ponekoga od preostalih utemeljitelja njima neželjene države, najčešće nekoga koga je i vlastita vladajuća stranka negdašnjega pokreta već izgurala na margine tobožnje desnice, kako bi svoje »ljevilo« mogla prodavati pod »centar okupljanja cijeloga naroda«, pff…
– Ma, dosta mi je već tih i takvih proslava Oluje! – moj unutrašnji glas poče govoriti naglas – svih tih ceremonija i izgovorenih frazetina kako se toga dana »slavi hrabrost i domoljublje hrvatskih branitelja«, koje su već otkad izgurali iz Knina, dopustivši da se »posamoubijaju« kao nijedna skupina u povijesti! Pun mi je nos više i svih tih političarskih i vojnih paradiranja, i tih zrakoplovnih akrobacija, ma čak i misa… Ja bih, ne znam… Ja bih samo da toga dana svim subjektima proslave predikat bude Hrvatska! Recimo, da sve naše vlasti, izvršne, zakonodavne i sudbene, svi naši predsjednici i svi sabornici, oporbenjaci, a posebice vladajući i koalirajući, dođu i samo mirno u povorci, ne mora bit’ ni u Kninu, bez ijedne riječi, jedan po jedan u tišini s dragošću poljube zastavu i grb države koju predstavljaju…
– A što ih ne bi, sve one koji to ne učine iskreno, istog trena s neba »spržila« munja? Kad već pričaš bajke, ha ha – kroza smijeh me prekine kći Doroteja. – Ili još bolje, da se svatko tko lažno ili s figom u džepu poljubi zastavu, istog trena pretvori u žabu krastaču?
– Samo to ne! – umalo pukoh od te slike. – Ne bi se stigli svi ti žablji kraci ni spohati, a kamoli prožvakati…
